Review
Nostalgija zna biti poput droge, ovisno o količinama u kojima se uživa. Glumačka legenda, a na svoj način i glazbeni fenomen "ovih prostora", Rade Šerbedžija baš se i doima poput figure koja kao da evocira i tuguje nad nekim minulim vremenima, zemljama, životima i društvenim okvirima, kontinuirano. On svoju nostalgiju gotovo i ne krije, iako je počesto umata u celofan pacifizma po svojim mjerama i salonskog humanizma kakvog je bez detaljnije analize čak teško ne prihvatiti. Zato je i tekst Aleksandra Dragaša koji prati nova izdanja "našega Rade" intoniran tako jednodimenzinalno, u relativističkom duhu i s fileom patetike, iako su (bespotrebna) odricanja išla iz oba smjera - koliko se Hrvatska, iz koje je naš protagonist iselio u Srbiju u sam osvit propasti bivše države, odricala njega, toliko se i on, u stalnom žalu nad balkanskom sudbom kletom, odricao nje. No, stavimo li na stranu političko-ideološke pozadine i dubine, Šerbedžija je opet tu, već godinama, sa svim svojim neospornim talentima i u punom kreativnom zamahu, osobito glazbenom.
"Vrijeme je, draga, vrijeme je" otprilike je osmi - ovisno koja ćemo sve izdanja ubrojiti - njegov album na potezu od nekoliko desetljeća, nadošao nakon ostvarenja kojima je ukazao na nagomilan iznimno snažan autorsko-interpretacijski materijal - "Imam pjesmu za tebe" i "Ponekad dolazim, ponekad odlazim", koje je snimio s gitarskim virtuozom Miroslavom Tadićem. Ovoga se puta, u svojoj odavno uhodanoj boemskoj maniri, udružio sa Zapadnim kolodvorom, bendom sastavljenim od vrsnih instrumentalista, vokacijom više nego suglasnih sa Šerbedžijinom poetikom. Poetikom koja, dakle, nastavlja grabiti iz vrutka nostalgije, one iste što kao da izviruje iz njegova šešira i ovija tek naoko umorne glasnice najvećeg pjevača među našim glumcima. Poetikom koja će na "Vrijeme je, draga, vrijeme je", odnosno, već baš u naslovnoj pjesmi koja otvara svoj album, na prvu prizvati prije, primjerice, Balaševića nego više spominjanog Arsena, što nije nužno - ako je uopće - kompliment. No, nećemo tako olako reducirati ono što u čak više od sat vremena Rade ima ovdje za reći…
Sekstet Zapadni kolodvor band svojim je gitarama, tamburama, mandolinama, violinama, harmonikama i kontrabasima dao albumu onaj željeni lokalni, a transnacionalni štih koji će prizvati širi srednjeeuropski i više istočni ambijent, povijesni i sadašnji, u istančanoj, a uličnoj maniri, potkrijepivši Šerbedžijinu boemsku pozu. I bilo da nas podsjećaju na Johnnyja Štulića ("Meni se dušo od tebe ne rastaje") ili već spomenutog Arsena ("Panonske trešnje"), bilo da provjetravaju tradiciju ("Protuletje se otpira", "Vanja") ili ispotiha proguruju materijale za duge ideološko-političke besjede ("Internacionala", "Moj otac"), to funkcionira i tvori jednu skladnu, dojmljivo odrađenu cjelinu. Da, predugu, bar tri ili četiri pjesme dužu od maksimuma za njihove realne domete, ali teško je osporiti očito nadahnuće. Šerbedžija je odavno pokazao da itekako zna i zapjevati (usput, ostajem uvjereni pobornik teze da glasovne mogućnosti, odnosno, limiti nikako ne moraju biti otežavajuća okolnost kad je u pitanju suvremena glazba), pa kad u "Na Vanjkušeku glava" baš, onako, iz duše zakanta, lako mu je povjerovati.
Povjerovati da ta umjetnička duša, ta kao po udžbeniku uvježbana boemska poza usprkos brijunskim kazališnim daskama i holivudskim blockbusterima, ima posebnu priču negdje ispod fasada i naslaga. Da to s nakupljenim iskustvom kroz sve te sjetne, ali i razigrane note i nakićene verse progovara onaj isti Matan, Horvat, Kičmanović, Tesla, Ugo i još pokoji iz duge galerije nezaboravnih uloga, možda zarobljen u jednom vremenu i prostoru koje ječi negdje na raskoraku povijesti i mita, ali ne nužno isključivo svojom voljom. Vrijeme je, kaže, a točno za što i kojoj se točno dragoj obraća ostaje u sličnom raskoraku (ne)dorečeno. Stalno između duha i poze, između slučajnosti i namjere, zavodljive iluzije i bježeće zbilje. Između umjetnosti i… pa, onog nečeg čije olako imenovanje još lakše prijeđe u pametovanje.
Toni Matošin
« Live 2013. 
