A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Space Oddity | 5:15 | ||||
2 | Unwashed And Somewhat Slightly Dazed | 6:10 | ||||
3 | Letter To Hermione | 2:32 | ||||
4 | Cygnet Committee | 9:30 | ||||
5 | Janine | 3:21 | ||||
6 | An Occasional Dream | 2:56 | ||||
7 | The Wild Eyed Boy From Freecloud | 4:49 | ||||
8 | God Knows I'm Good | 3:18 | ||||
9 | Memory Of A Free Festival | 7:11 |
I sam bih mogao bez mnogo razmišljanja kazati kako bilo koji album koji sadrži pjesmu formata "Space Oddity" može biti samo fenomenalan (ako već ne mora nužno biti remek-djelo), osobito ako ga ta pjesma i otvara. Uistinu, da se na nju naslanjaju i samo njezini remiksevi ili varijacije na istu temu i šablonu, teško da bih imao volje gunđati. Jer, pjesma snage i ljepote "Space Oddity" dogodi se jednom u karijeri - OK, u Bowiejevu slučaju, i nekoliko puta - pa nužno nudi smjernice i postavlja obrasce i pravila igre, osobito kad se dogodi praktički na samom početku karijere. No, taj Bowiejev drugi album, često etiketiran kao prvi ili "prvi pravi", imao je čudnu putanju, vrlo neobičan način da osvoji ciljanu publiku, a daleko od toga da njegov potpisnik nije od prvih dana želio taj uspjeh i gliterane naslov(nic)e.
Originalno nazvan, te u Velikoj Britaniji tako i objavljen, kao "David Bowie", valjda iz želje da se čim prije zaboravi istoimeni, dvije godine stariji, neuspjeli prvijenac, album otvoren s konačno posve pogođenom Bowiejevom pjesmom te podebljan s odlučnijom produkcijom od tada dugogodišnjeg suradnika Tonyja Viscontija, time nije sebi nimalo olakšao afirmaciju. Dogovoreno repoziciniranje s nejasnih koordinata prvijenca na nešto što bi se dalo označiti kao sci-fi-folk ili prog-folk ukazivalo je na istovremeno baštinjenje već posustale hipijevštine šezdesetih i otvaranje prema novim, manje ugodnim, baš zahvaljujući istoj hipijevštini neizvjesnijim vjetrovima nadolazećih sedamdesetih. U Americi je album izdan pod čistom folku više orijentiranom naslovu "Man of Words / Man of Music", što je uvjetovao valjda poslovni njuh, ali što nije donijelo puno dobra ni tada ni u retrospektivi. Bowie se još tražio, samo sada okuražen mudrijim suradnicima i, naravno, uspjehom nevjerojatnog singla "Space Oddity", koji je svojom tjeskobnom, ali i snolikom atmosferom vješto ubo u žicu položenu na hypeu friškog Kubrickovog i Clarkeovog remek-djela znanstvene fantastastike "2001: Odiseja u svemiru" i čovjekovog prvog slijetanja na Mjesec toga ljeta 1969. Tražio se, samo ovoga puta manje glasno, manje otvoreno, ali ni u novom nastupu nije bilo dovoljno iskrene snage, konkretnije ideje.
Eto, zato drugi "David Bowie", odnosno, "Man of Words / Man of Music", ili tri godine kasnije, u prvom reizdanju preimenovan "Space Oddity", ipak nije uspio kapitalizirati na svojoj najpoznatijoj pjesmi, samim time ponovno odgodivši toliko priželjkivan uzlet Bowiejeve karijere. Novi producent Visconti čak je pjesmu odbio producirati, smatrajući je jeftinom kartom za vožnju na valu euforije oko misije Apollo 11. "Space Oddity" je ipak udarila temelje albumu, a njezin junak, astronaut Bojnik Tom, postao je vremenom nezaobilazna referenca pop kulture. I vrlo efektni, skliski prijelazi iz mola u dur, te sugestivnost postignuta korištenjem stilofona i melotrona, kao i, naravno, besprijekorna melodija trasirali su mladom kameleonu put prema zacrtanim visovima. No, ovaj se album ipak namjeravao još neko vrijeme zadržati u dolinama (suza). Jer, nije, kao što već natuknuh, Bowie točno znao kamo i s čime dalje od tog kratkog nadahnuća ("Space Oddity je navodno osmislio nakon što je napušen odgledao "2001: Odiseju u svemiru"). "Unwashed and Somewhat Slightly Dazed" tako na prvu kao da nastavlja ugođaj s otvaranja albuma, ali se brzo razotkriva kao osobena fascinacija tada još friškim elektriziranim albumima Boba Dylana. "An Occasional Tune" svojom je pak inačicom folka dozvalo prethodni album, baš kao i "God Knows I'm Good"... Ono što je ipak u ovoj priči zasvijetlilo bio je opipljiviji dojam albuma kao takvog, forme koju su dovoljno uspješno pogurale njezine sastavnice.
A među tim sastavnicama svakako posebno mjesto i važnost pripada pjesmi "Cygnet Commitee", devetominutnom narativu (ponovno) distopijskih motiva. Složena priča o revoluciji koja je pojela svoje dijete, odnosno, o idealu koji je praksom postao svoja svojevrsna suprotnost, začudo ne stigne prijeći u dosadu i Bowie uistinu zvuči nadahnuto i uvjerljivo. Upravo je tu, uz, naravno, naslovnu pjesmu, jasno ukazano kamo i koliko daleko ovaj autorski rukopis može ići. Orkestrirana "Wild Eyed Boy from Freecloud" ili neobična preslika "Hey Jude" Beatlesa, "Memory of a Free Festival" u tom su kontekstu više nalik propuštenim prilikama, pa se čini kako je visoka doza opuštenosti tijekom snimanja u slučaju drugog "Davida Bowieja" ipak bila uteg više nego saveznik. Dakle, nešto uređenija cjelina ni ovoga puta nije urodila uistinu snažnim albumom, ali daleko od toga da na samom izmaku šezdesetih nije zaiskrio novi jak koliko i odlučan talent. Ne odabravši baš jednostavan način, ali možda i zbog vlastitog manjka izrazitije ideje vodilje ili koncepta, David Bowie jedva da je uspio poentirati čak i kad je imao pjesmu poput "Space Oddity", koja danas već desetljećima u pravilu otvara sve njegove kompilacije. No, sve je to dio puta koji, pokazat će se, nije nikad imao jasnu navigaciju, što u retrospektivi ovaj album ipak izdiže iz magle kojom je u svoje vrijeme bio ovijen. A čini se kako se zato i ovaj tekst na mahove čini kontadiktornim i/ili neodlučnim, baš nalik svim sastojcima koji čine zbirku o kojoj govori.
Toni Matošin
« David Bowie | David Bowie Albumi Kronologija | The Man Who Sold The World » |