Review
Cocteau Twins, škotska post-punk/dream pop grupa, oduvijek je poznata po kompleksnosti svoje glazbe, a ona je svoj vrhunac doživjela na ikoničkom trećem albumu, Treasure. Iako nikad pretjerano komercijalno uspješni, ubrajamo ih u kreatore dream pop i ethereal wave žanrova čime su izvršili ogroman utjecaj na stotine alternativnijih izvođača čija će glazba sadržavati elemente kakve smo čuli na ovom albumu u skoro tri sljedeće dekade, koliko je prošlo od izlaska ovog albuma.
Na ovom albumu tekstovi ne postoje, a on se sastoji od ženskog vokala koji prati melodiju, a ukomponiran je u vrlo zanimljivu i mračnu instrumentalizaciju. Najjača je njegova karika definitivno pjevačica benda, Elizabeth Fraser. Već u prvoj pjesmi, Ivo, upoznat ćete raskoš njenog vanzemaljskog vokala stopljenog s lako pamtljivom melodijom i akustičnom gitarom, a sam album svoj vrhunac doživljava već na drugoj, Lorelei, gdje Elizabethin vokal postaje dio apstraktnog glazbenog pejzaža koji započinje kratkim instrumentalnim uvodom i vodi u neku vrstu refrena koja zvuči čarobno, unikatno i neponovljivo, a u njoj su izmiješani njeni uzdisaji, šaptaji i jeka uzvika u dalekoj pozadini sa gotičkom glazbenom podlogom.
Slijedi Beatrix, pjesma zlokobnog srednjovjekovnog ambijenta s prelijepom mračnom melodijom odsviranom na klavijaturama, na kojoj je Elizabeth u vokalno dinamičnijem izdanju nego na prethodne dvije sanjive pjesme. Slično zvuči i na Persephone, mračnoj i emocionalnoj pjesmi hrapavog basa. Cicely i Otterley dvije su poprilično minimalističke pjesme te tako daju ugodan kontrast inače poprilično kićenom i detaljno razrađenom albumu, a jednako tako i Aloysius vedrijom melodijom i odjecima klavira odudara od mračne atmosfere prisutne na ostatku albuma.
Album završava pjesmom Donimo koja započinje kao koralni napjev s ambijentalnim prizvucima, a kako pjesma teče, tako postaje sve bolja i bolja, s vremenom kulminirajući u predivnom refrenu te tako bivajući valjda najbolji mogući način da se završi ovakav album.
Naziv albuma ujedno odgovara i njegovoj kvaliteti. Iako će ponekom prosječnom slušatelju zasmetati nedostatak razumljivog teksta, tu je ogromna količina emocija u glasu pjevačice i iznimna detaljnost u fantastičnoj produkciji, a ta kombinacija uspijeva stvoriti uistinu osjećajnu glazbu s dušom bez obzira na nedostatak stihova. Album je odličan u trenutcima kad vam je potrebna relaksacija, no ujedno i vrlo zanimljiv ukoliko tražite nešto za koncentrirano slušanje. Treasure je vrhunac karijere ovog benda i pravi primjer da je u glazbi moguće napraviti poeziju bez da kažete ijednu smislenu riječ.
Mislav Živković
/
