facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Ožujak 1997
Format Albumi
Vrsta Alternative/Indie Rock / Alternative Pop/Rock / Contemporary Singer/Songwriter
Dodano Srijeda, 05 Listopad 2011
Žanr Rock
Length 52:07
Broj diskova 1
Edition date Ožujak 1997
Država Europe
Etiketa Mute Records Ltd.
Catalog Number 724384279721
Edition details Datum objave: 3.3.1997.; Produkcija: Nick Cave and the Bad Seeds, Flood; Snimano: lipanj-kolovoz 1996. - Sarm West Studios, London, United Kingdom
Tags Nick Cave Mute

Review

Svatko od nas koji se zalijevamo glazbom kao vinom, vjerujem, ima svoju all time top listu albuma, naramak remek-djela pedantno posložen po svom ukusu. I, u pravilu, te top liste sadrže dvije vrste zvjerki – one koje su remek-djela same po sebi, jer su zanatski savršene, jer su značajne, jer su nezaobilazne, i one koje su isključivo subjektivni izbor, koje su se zavukle dublje pod kožu, koje su dotakle ona mjesta u našim nutrinama koja najljubomornije čuvamo, koje su natjerale i naše najosjetljivije senzore da zatitraju, koje su postale nešto osobno i kojima se uvijek vraćamo kao najiskrenijim ljubavima. Naravno, ovdje će riječ biti upravo o ovoj drugoj vrsti, ovoj podmukloj, emotivno bezobzirnoj, ljubavničkoj,... osobnoj. Bit će riječ o albumu koji je već više od deset godina neizostavni dio mene i koji me prati kroz sva moja glazbena putovanja, otkrivanja novih imena i odbacivanja nekih starih. Bit će riječ o albumu koji je postao moja mala, osobna glazbena Biblija, koji mi, dok ga upravo sada, pišući ove rečenice, slušam nakon dužeg vremena njegove fizičke odsutnosti, ispunjava sve pore i istinski liječi, toliko da se pitam kako sam mogao tako dugo bez njega. Bit će riječ o albumu koji je moja najduža ljubavnica, koja oprašta sve nevjere, lutanja i prekide u komunikaciji. Bit će riječ o "The Boatman's Call".

Ne vjerujem u intervencionističkoga Boga, na glatkoj klavirskoj podlozi započinje svoju ispovijed Nick Cave, prvi put te sad već daleke 1997., tada još uvijek s nasnimljene audio-kazete. Bilo mi je dvadeset godina, grabio sam svijet i život širom otvorenih usta u studentskom deliriju i moja veza s lađarevim zovom započela je kao sramežljiv, nježan, ali dovoljno odlučan šamar. "Into My Arms" već se na prvo slušanje izlijela u mene i proključala u svom ljubavnom grču. Jedan od najvećih rock pjesnika bio je još relativno nov član kluba mojih glazbenih prijatelja, ali prijateljstvo je svakako obećavalo. Čak i kad se obznanio u ovako tihom, minimalističkom izdanju.

Kroz svaki dah koji udahnem, gdje god pošao, postoji ruka koja me štiti, i toliko je volim... Nick Cave nikada nije pisao tipične ljubavne pjesme, a vjerojatno je, uz Leonarda Cohena, najveći pjesnik Ljubavi među rock-poetama; njegove su pjesme natopljene onim što Portugalci nazivaju saudade – neobjašnjivi osjećaj čežnje, nedefinirana, tajnovita žudnja duše, teško prevodiva jednom rječju u drugim jezicima – bez kojega, rekao bi on, ljubavna pjesma ne bi bila ljubavna jer bi bila nepotpuna, lažna, čak antiljubavna. Dok se isprepliću ruke pod sjenom lipe u "Lime Tree Arbour", taj je osjećaj sveobuhvatan, a ljubavna priča veća. Slušanjima i slušanjima svih ovih godina, upravo se ova pjesma razotkrila kao jedna od najblistavijih perli u ovoj prebogatoj škrinji.

Pošalji ljubavi našoj dvanaest bijelih ljiljana, pošalji joj sanduk od drva... Govorio bi tada u intervjuima da je "The Boatman's Call" album kakvog je oduvijek htio napraviti, album kakav je bio sanjan i neminovan čak i dok je u najdivljijim danima mladosti bijesno urlao s pozornice predvodeći autodestruktivne The Birthday Party. Nije to intervjuističko prenemaganje; pjesme govore same po sebi. Na svim emocionalnim brodolomima, na krhotinama raznoraznih ljubavi, pomiren sa svojom duhovnošću i sa svojim Bogom – jer Bog mu je, čini mi se, prije svega ipak tek individualna, intimna i intelektualna vizija – Nick Cave je svoj deseti studijski album s pratećim The Bad Seeds prigušio do granice podnošljivosti, bar kad su mjerila tvrdokornih fanova u pitanju, glazbu sveo na suptilnu pratnju koja će postati tek prozirni, najfiniji veo oko moćnog, slanog tijela riječi. A riječ je ovaj put dvanaestoepizodna autobiografija, utonuće u svu gorčinu životnog iskustva da bi isplivao pročišćen, bar onoliko koliko ispovijed uistinu može u tome uspjeti.

Sjedim vani, na kamenim stubama, besposlen, iscrpljen, izgubljen, u tvojoj odsutnosti... Biblija, bilo starozavjetna ili novozavjetna, ljubav, smrt, žudnja, Bog, zločin i kazna... Sve su to neizostavni i međusobno isprepleteni segmenti Caveove lirike; tako ovaj album, zapravo, nije donio ništa posebno nova, kad bi se sagledao tako ovlaš. No, nikad mu stihovi nisu išli u ovako pomirbenom hodu i nikad nije bila manje jasna tanka linija koja razdvaja Boga i voljenu osobu u drugom licu jednine u svim tim pjesmama.

Ovako lijep dan nikad se neće ponoviti, tako se svijet razotkriva, kroz maglu od suza... Možda najslađa pjesma koju je Cave ikada otpjevao, "There is a Kingdom", najreprezentativniji je primjerak njegove "nove" lirike. Dok zvuči poput svećenika koji se obraća okupljenima na misi i taj štih prevladava, ne propušta provući saudade kroz dušu same pjesme, kao ni u zadnjem stihu ideju da je Bog svugdje a ne samo tamo gdje ga neki pokušavaju smjestiti i ograničiti.

Od tuge su izgrađeni cijeli svjetovi... Teško da će me tko uvjeriti u postojanje ljepše ljubavne pjesme u rock-antologiji od "(Are You) The One I've Been Waiting For?". Makar se (opet) stihovi otimaju točnoj interpretaciji, radi li se o ženi ili možda Bogu... nikada to nije bilo i manje važno. Ako me svaki put prolaze trnci dok slušam "The River", "Love Will Tear Us Apart" ili "Fade into You", onda su trnci koji me prožimlju dok slušam ovu Caveovu pjesmu svakako najljekovitiji, najpomirbeniji sa savršenom nesavršenošću svijeta u kojem živim(o).

Kad bi mi vratili odjeću, mogao bih poći doma... Isprva, i to dosta dugo, bila mi je najlošija pjesma na albumu, višak na neki način, no sad se "Where Do We Go Now But Nowhere?" čini prefinom i preopipljivom emocijom pretopljenom u grčevitu ljubavnu priču. Nije ni lako pojaviti se na albumu nakon tako prekrasne prethodnice; ova je preživjela svo ovo vrijeme od nastanka i potvrđuje rutu kojom se kretao Caveov rukopis do odluke da snimi ovakav album, rutu koja se vuče linijom "Sad Waters" – "The Ship Song" – "The Loom of the Land" – "Nobody's Baby Now" do tu, pa do... nikamo?

Sa zločestim osmijehom i srcolikim licem, dolazi sa zapada, gdje ptice pjevaju bas... Caveove i najljubavnije, najfinije posvete ne podilaze jeziku ni umjetničkoj ljepoti kao takvoj. Bila u pitanju PJ Harvey, rock heroina koja je, navodno, inspirirala većinu stihova prosutih po lađarevih pedesetak minuta, ili neka druga rasprnuta ljubav ili sjena neke davne ljubavi, ova poezija struže i po zadnjim naslagama na srcu i ne ostavlja mnogo toga nedorečenim. Pa opet, sve te emocije ne mogu biti dorečene u svom doslovnom prepjevu... ako me razumijete.

Danas se ukrcala na vlak za zapad, danas se ukrcala na vlak za zapad, danas se ukrcala na vlak za zapad... Ponavljajući na kraju opore "Black Hair" tako jednostavne riječi, Cave na najprostiji zamisliv način pokazuje što je žudnja i koliko opipljiv može biti gubitak. Jer, nema u ljubavi vječne harmonije i svaka se kreće silazno, prema svom svršetku.

Ljubav je, draga, isključivo za ptice, mi dobijemo po zasluzi... Iako "The Boatman's Call" zvuči tužno, čak depresivno (koristim tu riječ tek da bih naglasio kako može djelovati na "slučajnog" slušatelja), u pitanju je, na neki način, vjerojatno Caveov najoptimističniji album, baš zato što je u tih dvanaest savršenih pjesama napokon pomirio sve tematske tenzije koje su njegov dotadašnji rukopis činile tako nervoznim, rastrzanim i gnjevnim, čak i na gotovo jednako lijepom, sedam godina starijem albumu "The Good Son".

Bila si moja ljubav hrabrog srca, s prvim okusom nevolje pobjegla natrag majci... Ono što je u jeziku Nicka Cavea izraženo, a ovdje dovedeno do vrhunca, njegova je suverenost u nizanju svih tih riječi, snažan autoritet koji i najbanalnije stihove pretvara u "velike istine". To je najočitije u još jednoj u nizu saudadeom natopljenih ispovijesti, "Far from Me", u kojoj opisuje ljubavnu vezu u dugom vremenskom kontekstu, od početka do neminovnog kraha.

Ostavi me mojim neprijateljskim snovima, i budi tiha na odlasku... Bolni recital za kraj; teško da je moglo drugačije završiti. Nazivajući se "beskorisnim starim jebačem", don Nikola zatvara stranicu knjige, zaokružuje priču koju je morao napisati makar umro odmah poslije nje. Na neki način, time je zaokruženo i cijelo poglavlje jedne bogate, plodne karijere. Trebalo mu je pune tri godine da ponovno uđe u studio... no neću sad tim putem.

"The Boatman's Call" rijetko se gdje navodi kao veliko remek-djelo, pa čak i u okvirima Caveova opusa obično ne slovi kao vrhunac. Uistinu, gledano strogo zanatski, glazbeno, on i nije osobito intrigantno djelo, baš zbog naglašenog minimalizma koji je i tako moćan sastav kao što su The Bad Seeds pretvorio tek u diskretnu pratnju. "The Boatman's Call" udara prvenstveno lirikom, koja, kad je se apsorbira i uklopi u autorov razvojni put, daje glazbenom minimalizmu apsolutno opravdanje. Jer, ovako je lirska ogoljenost došla do punog izražaja, bez ikakvih glazbenih manirizama i skretanja pozornosti s krvavih stihova. Ni sam nisam siguran zašto mi se "The Boatman's Call" obratio baš u pravo vrijeme, ali krajem devedesetih nisam se skidao s njega, a ta potreba da posegnem za tom CD-kutijicom traje i dalje, bez prave konkurencije na vidiku.

Imate album koji vam je već toliko ugraviran u biće da mu znate svaku notu, svaki takt, komu ste proučili svaku riječ na omotu CD-a ili ploče... koji je postao vaše osobno vlasništvo na konzumerski sebičan način? Slobodno navodite; "The Boatman's Call" moj je svevremenski favorit. To što sam ispovijedi 40-ogodišnjaka s iskustvom 100-godišnjaka zavolio već kao 20-ogodišnjak, moje je malo, slatko prokletstvo. Ne žalim ni minute ni emocije potrošene na ovaj album. Naprotiv. Ovo je upravo ono što sam želio čuti i to želim ponavljati i ponavljati, kamo god me odvelo.

 

Toni Matošin

Hits 769
Murder Ballads « Murder Ballads Nick Cave & The Bad Seeds Albumi Kronologija No More Shall We Part » No More Shall We Part

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42