Desire

Review

Otvorio ju je, ali nije to bila Pandorina kutija, kako bi se po uhodanoj praksi očekivalo od tako bogate kreativne duše. Škrabica Boba Dylana što ju je na neko vrijeme zatvorio ne bi li se othrvao nasilnim trpanjima u ladice i suludim krunama i titulama nije sadržavala kao što niti danas, desetljećima kasnije, ne sadrži takvu vrstu kaosa ili nemira. Destruktivnost njegovih kreativnih silnica usmjerena je prema unutra, a i u takvoj postavci ne da uništi već da ne dopusti nemiru uhljebljenje, da ne dozvoli nered nereda radi, riječ riječi radi, čežnju na umjetna goriva. Kada je te 1975., nakon oslobađanja svojih bitnih polariteta s remek-djelima "The Basement Tapes" i "Blood on the Tracks", odlučio vratiti se u buku i svjetinu te pritom okupiti društvo razuzdanih kreativaca, zabavljača i rasturača te se otisnuti na turneju što će ući u legendu kao "Rolling Thunder Revue", Dylan kao da ni sam nije znao, a možda čak ni želio znati do koje će ga (nove) obale to odvesti. Krenuo je cirkus, obiteljski život mu se već urušio zbog očitih dugova prošlosti (ali i budućnosti), a jezik koji se pritom razvezao tražio je dodatne vokabulare. Album "Desire" nastao je uslijed tog ključanja i kao plod suradnje s piscem i kazališnim redateljem Jacquesom Levyjem, dakle, kao – bar između ostalog – rezultat nečeg dotad nezamislivog za izričaj jedne tako snažne autorske persone.

Ali, Dylan je bio izvan svih balansa, izvana poput mučenika u dronjcima, a iznutra poput zamišljenog lutalice bez doma: horizonti su se pred njim otvarali poput cvjetova u fast-forwardu. Glad za mitovima je opstala i evoluirala, ali opet ne radi puke kulise, jeftinih alegorija ili "pametne" dekoracije, već radi propitkivanja, kao grabljenje u prošlost radi korisne tranzicije u budućnost, s uporištem čvrsto u sadašnjosti. Dylan je bio gladan priča, bogate naracije što ne propušta nijedan detalj, široke slike i raskošnog kolorita, a osjećao je da nema mirnu ruku, da su misli brže od njihove artikulacije. To je, doduše, onaj isti Dylan iz šezdesetih, onaj koji je na "Blonde on Blonde" i "Highway 61 Revisited" bio brži od sebe samoga i jednako tako neuhvatljiv u lirskoj baražnoj vatri, ali to se sad naprosto nije uklapalo. Zato je Levy došao kao korektiv, kao glas i ruka koja će stištavati neverine i davati lutalačkim pričama konvencionalniji, čitkiji okvir.

"Desire" je tako album opipljivih priča, prešaran violinama, mandolinama i harmonikama, back-vokalima i egzotikom. I sve se uklopilo, baš kako treba – i Levyjev rukopis na Dylanovim papirima i anđeoski glas Parsonsovog slavuja Emmylou Harris i sva raskoš instrumentarija koji se načas čini da izmiče kontroli. Iako je taj karneval temelje postavio na dvjema pričama o prilično sumnjivim "herojima" – "Hurricane" o boksaču Rubinu Carteru osuđenom na upitno regularnom suđenju 1966. za trostruko umorstvo i "Joey" o gangsteru Joeyju Gallu čiji je lik poprilično romantiziran – ključne su ipak pjesme o supruzi Sari. Dvije od njih napisao je Dylan sam, bez Levyjeva upliva, i – nimalo slučajno – upravo su one najupečatljivije epizode albuma: dok je "One More Cup of Coffee" pekimpoovska sličica topljena tek asocijacijama u svojoj priči o neuzvraćenoj ljubavi, "Sara" je najotvorenija i najogoljenija Dylanova pjesma, oda supruzi, grandiozna u svojoj emotivnosti i krhka u svom ispovjednom tonu (u njoj čak izričito kaže kako je čuvena "Sad-Eyed Lady of the Lowlands" napisana također za Saru). "Isis" grabi i do egipatske mitologije, ali očita je ispovijedna crta o vlastitom braku i čak razlozima zašto će vrlo brzo supruga postati bivšom.

"Desire" tako, sa svim svojim krpama i zakrpama, apetitima i bulimijama, skitnjama i feštama, širokim i užim objektivima, notnim papirima zalivenim kavom i viskijem, kao i onima zgužvanim u krpenoj torbici, i s tako naglašenim kolektivističkim pristupom pjesmama predstavlja onog istog Dylana koji pjeva u mijenama identiteta, onog istog trubadura i bitnika, kauboja i pjesnika, proroka i introverta, farmera i cestovnog ratnika, barjaktara i stidljivka, arheologa i demontera. "Desire" je zbirka raskošnih, a izvedbeno spontanih pjesama, pjesama iz riznice neimenovanog skitnice, a opet s jasnim potpisom i pečatom malog, obiteljskog pjesničkog gospodarstva. Ona je uglazbljenje jedne karavane, ne nužno fizički opipljive, otpuštanje kočnica prethodno provjerenih i podmazanih, ali bez odredišta u čistom fokusu. Sve je još zamagljeno i putuje se na brzacima u varljivom miru američke divljine i sazvučju gradova koje ona spaja. U tim izmaglicama i probijanjima novih zraka sunca možda se već dade naslutiti kako će vrlo skoro na tom svom putu Dylan napokon, nimalo slučajno u svojim najponiznijim trenutcima, pronaći i samoga Boga.

Toni Matošin