Review
„Naši dani“ debitanski je studijski album kultnog zagrebačkog rock sastava „Grupa 220“. Postojala je od 1966. do 1975. godine, a kroz različite postave stvorila je temelje domaće rock and roll glazbe, jer su kroz nju prohodala (ili propuzala) gotovo sva eminentna imena kasnijeg domaćega rocka. Spomenimo samo neka: Drago Mlinarec, Vojko Sabolović, Jura Pađen, Husein Hasanefendić, Aki Rahimovski i Ivan Piko-Stančić.
Album „Naši dani“ snimljen je u studenom 1968., uoči samog odlaska Drage Mlinarca na odsluženje vojnog roka, a objavljen u mjesec dana kasnije u okviru diskografske kuće Jugoton. Krasi ga epitet prvog autorskog izdanja domaćega rocka na prostoru bivše Jugoslavije.
Početci „Grupe 220“ sežu u davnu 1966. godinu, kada je došlo do objedinjavanja dvaju zagrebačkih bendova: „Jutarnjih zvijezda“ i „Ehosa“, bendova koji su se početkom šezdesetih kao i ostali „električari“ kalili svirajući Pata Boona, Beatlesa, Shadowse i ostale na bezbrojnim zagrebačkim „čagama“. Album ne sadrži klasične hitove, jer su prije njega dečki izdali dva EP-a: „Osmijeh“ (1967.) – s istoimenim hitom, ali i pjesmama „Večer na Robleku“, „Uvijek kad ostanem sam“ i „Grad“, te drugi EP pod nazivom „Kad bih bio Petar Pan“ (1967.) s poznatijim pjesmama „Sreća“, „To već i vrapci fućkaju“, „Dobro došla, draga“ i „Ljubav je kao cvijet“. Ova dva EP-a kasnije je Jugoton objedinio na kompilacijskom albumu „Grupe 220“ pod nazivom „Originali 1967/1968“ (1987.).
Album „Naši dani“ sadrži 12 autorskih pjesama, od kojih je većinu (čak osam) napisao Drago Mlinarec, gitarist i vodeći vokal u većini pjesama. Ostale tri potpisuje Vojko Sabolović, solo gitarist, te jednu Branimir Živković, klavijaturist, koji je ujedno i autor svih aranžmana pjesama što se nalaze na ovome albumu.
Album otvara sjetna recitacija „Naši dani“ s orguljama, basom i laganim bubnjem u podlozi, u kojoj Drago pripovijeda: „Samo je ova melodija ostala ista, bar za mene/a nekada, nekada nam je značila mnogo./Katkada bismo je umorni slušali i nalazili u njoj nešto što nas je smirivalo/no vrijeme je kao i uvijek učinilo svoje./ Stari prijatelji su negdje daleko, ali vjerujte nekada smo svi tvrdili, uvjeravali jedan drugog da će nas ta melodija uvijek sjećati na sretne dane/da se nećemo nikada promijeniti/da smo dovoljno snažni da sačuvamo u sebi ljubav, mladost…/ Nerado govorim o tome, jer kažu: „Gle ovaj čovjek nešto priča, a bolje bi bilo da ušuti!“/Što vam drugo preostaje nego da potražite neki drugi svijet, a taj svijet, to je ova melodija…“
Nakon toga, slijedi pjesma bržeg ritma „Novi dani uz stare brige“ s tekstom koji govori o nesnalaženju u novonastaloj situaciji nakon što ga je draga napustila. Krajem pjesme ističe se nada za nekim novim bezbrižnim danima koji će uslijediti, a glazbeno je ukrašena vrlo kvalitetnim gitarskim i orguljaškim solo-dionicama. Treća pjesma tipična je „flower power“ skladba idiličnog naziva „Svijet je pun ljubavi“. Nakon uvoda na gitari, veseli ritam i višeglasje prekida odličan break na bubnjevima, poslije čega slijedi promjena intonacije i završetak u ritmu polke s fade-outom. „Ljubav je njegov svijet“ kreće s akustičnom gitarom, laganog je ritma, kroz koji se efektno provlači pozadinski solo na gitari. Sjetni tekst govori o napuštenom mladiću koji se sjeća davnih dana. „Nekad smo se voljeli“ pjesma je o razlazu, ženskoj ljubomori i otuđenju unutar veze te konačnom odabiru mladića da živi sam. „Negdje postoji netko“ glazbeno podsjeća na Donovana i malo je predugačka, ali u solo dionicama dominira flauta što nas pomalo može podsjetiti na najbolje trenutke grupe „Jethro Tull“. Ova pjesma doživjela je brojne kasnije izvedbe Drage Mlinarca. U jednostavnom tekstu govori se da nitko nije nezamjenjiv ali da ujedno nikad nisi sam.
„Baš me briga“ optimistična je pjesma koja relativizira sve probleme i brige te ih podređuje ljubavi voljene osobe, a Drago ili netko u bendu si je pritom malo i zafućkao. Ritmična „Nešto malih stvari“ odlično je odsvirana i podsjetila me je na grupu „The Cream“. „Tuga nek ode iz tvog svijeta“ opet jedna pjesma u hippy stilu, optimistična i prozračna („Sve takve male stvari što želiš bićem svim/nek prestanu biti snovi, nek sreća za te sja…“). „Sjeti se onih dana“ još je jedna nostalgična i romantična pjesma o prvom susretu, ali nažalost propaloj ljubavi. Akustična gitara i usna harmonika uvodi nas u melankoličnu pjesmu „Besciljni dan“, koja govori o žaljenju za prošlim danima. Sličnog ozračja je i sljedeća pjesma „Starac“, u kojoj autor suosjeća sa samoćom starca. I na kraju još jedan solo „Naši dani“ (reprise) koji zaokružuje cijeli album u jednu skladnu cjelinu.
Neizmjerna je i antologijska važnost ovog albuma „Grupe 220“ u domaćim okvirima, jer je snažno utjecao na niz grupa što su se pojavile na domaćoj sceni početkom ’70-ih godina. Kreativnost i vrhunska produkcija razlog su što i danas, 50 godina otkako je album snimljen, materijal zvuči svježe kao i onog dana kada je prvi puta objavljen.
Ivan Dukić
« Naši dani 
