Kings & Queens Of The Underground

Review

Zauzimanje, ili bolje rečeno osvajanje etabliranih pozicija u rock glazbi umnogome je slično osvajanju „Divljeg zapada“. Moraš biti brz, moraš biti prvi, moraš biti nemilosrdan, a zatim trebaš svima dati do znanja kako ljubomorno i po koju cijenu želiš zadržati označeni teritorij i pozicije.

Tako je i zločesti dečko britanske glazbene scene, preboljevši sve dječje bolesti svog inicijalnog stvaralaštva u Generation X, svoj teško stečeni teritorij u svim glazbenim enciklopedijama obilježio jedinstvenom mješavinom eksplozivnog i plesnog rocka, s najboljim odlikama punka, začinjenih stalno prisutnom, uvijek poželjnom i iskrenom energijom, bukom i bijesom – njegovim uvijek prepoznatljivim atributima.

Siguran sam kako su svima poznati njegovi brzaci Rebell Yell, White Wedding, Dancing With Myself, ali i krasne balade poput Eyes Without A Face, Sweet Sixteen ili Flesh For Fantasy kao nešto između.

Poznati aforizam kaže: svaki vijek ima svoju istinu, kao što svaki čovjek ima svoje lice. A od gore spomenutih najsvjetlijih trenutaka u njegovoj karijeri, pa do izlaska novog albuma prošlo je podosta vremena, pa se nameće sasvim logično pitanje: što se dogodilo s njegovim istinama. Lice je i dalje gotovo isto, plava kosa, kožno odijelo kao iz najboljih dana, glas još uvijek moćan i prkosan.

Pa što nam je to donio povratak Billy the Kida?
Svakako dosljednost, jer smatram kako bi se svojevremeni arhitekt punka i zakleti zagovornik čvrstog rocka teško odlučio upustiti u pisanje trenutačno pomodnih notica, s obzirom da nikad nije bio „dedicated follower of the fashion“, kao što ni Jack Kerouac sigurno nikad ne bi napisao nešto poput Sumrak sage.

Kvaliteta materijala. Ujednačen, kvalitetan „klasičan“ rock koji u tragovima prelazi u mainstream (Can't Break Me Down), sa Billyjevim poslovično dobrim baladama (Kings & Queens Of The Underground, Eyes Wide Shut, Ghost In My Guitar, Love and Glory - koja bi se po gotovo svim elementima mogla svrstati u opus Bona i društva); sa prepoznatljivim, eksplozivno-plesnim brzacima (One Breath Away, Postcard From The Past) koje svojom zaraznom energijom zasigurno čine okosnicu njegovih nastupa u živo.
Kvaliteta svirke. Tu su Billy i društvo apsolutno u svom elementu. Steve Stevens – praktički „kućni“  gitarist, i dalje isporučuje prepoznatljivu baražu svojih slashy riffova, uz usklađenu podršku Billyja Morrisona – drugog gitarista i koautora većine materijala, te uz školsku i nenametljivu, ali uvijek svrsishodnu svirku ostatka prekaljenih glazbenika.

Motiv. O pravom motivu u ovakvom i sličnim come backovima teško je precizno odgovoriti. U Billyjevom slučaju smatram kako je na svjetlo dana iskreno iznio nastavak svog osebujnog glazbenog i stvarnog života, najbolje očitovanog kao svojevrsnu autobiografsku retrospektivu u naslovnoj pjesmi i u stihovima:

I don't mean to be profound,
But If I'm still around,
We are the kings and queens of the underground.

Gnjev. Kaže se kako nikad ne treba vjerovati čovjeku dok ga ne vidiš u njegovoj srdžbi. Billyjev gnjev, makar ponekad i odglumljen, uvijek je prisutan u svakom njegovom nastupu, bilo u studiju, bilo na koncertima, a te se odlike nije odrekao ni na ovom uratku – što dokazuje uvodna Bitter Pill, urnebesna Whiskey And Pills, stvorena za završetak svakog koncerta i najviše na tragu prkosa i inata koje je punk iznjedrio u svom osvitu, te već spomenute stožerne numere s albuma One Breath Away i Postcard From The Past.

Prošlo je osam godina od Billyjevog zadnjeg urataka Happy Holidays. Osam dugih godina u kojima je sasvim uspješno i nadasve (nanovo) uzbudljivo artikulirao svoj glazbeni DNK koji je naprosto eruptirao na ovom ODLIČNOM albumu koji, bez ikakvih rezervi, prenemaganja, bilo verbalnih ili glazbenih, zaslužuje opetovano slušanje svakog istinskog zaljubljenika u rock.

Dodatnu dimenziju ovom uratku zasigurno možemo pronaći na njegovim koncertima. Idol mi nikad nije bio idol, no ipak bih rado bio sudionikom njegove svirke u živo, jer Billy i društvo najprije pucaju a onda pitaju kako vam je bilo?

Đorđe Škarica