Review
Zoveš se Page, Jimmy Page. Na račun tvog neospornog talenta, golemog glazbenog iskustva kojeg si stekao u statusnim Yardbirdsima i nebrojenim studijskim svirkama; pa na račun tvog umijeća produciranja i odabira pravog puta kojim želiš kročiti - zaslužio si licencu za pravljenje dobrih, odličnih, čak i nezaboravnih kompozicija. Uz „malu pomoć tvojih troje prijatelja“ , u dvije si godine djelovanja pod imenom, skovanog od tvog dobrog prijatelja Keitha Moona; svoj bend si iz anonimnosti doveo do pomalo mesijanskog statusa što se „navijača“ tiče, dok ti je ona druga, uvijek „akademski ozbiljna“ strana (kao orao iz Muppet showa) uvijek nalazila neke zamjerke. Znali su te proglasiti ozbiljnim plagijatorom, nedefiniranim producentom, neoriginalnim kompozitorom, tvoju glazbu su smatrali preglasnom, jedinstveni glas tvog vokaliste su smatrali iritantnim, a ti si im u dvije godine pod njihove uzdignute nosove položio dva odlična albuma kojima si zasluženo kročio na stazu rezerviranu za one najslavnije. Tvoj treći uradak donio je malo „vode na mlin“ onima koji su te znali crniti, a armiju si svojih obožavatelja stavio u položaj intenzivnog razmišljanja o tome što si njime htio kazati.
A on je doslovce bio „predigra“ za slijedeći uradak koji će priču o tvom bendu dovesti na viši nivo, u kategoriju epskog statusa, kojeg su ti ovog puta priznali ama baš svi na kugli zemaljskoj.
Tvoj umjetnički genij ovog je puta napravio paletu boja u čijem se spektru moglo pronaći nešto starog (doduše, ne s onom nesputanom, pomalo divljom energijom poput Whole Lotta Love) i puno, puno novog i drugačijeg. Kao iskusan i inteligentan čovjek od zanata, znao si kako prastarim oblicima na kojima si odrastao (blues) dodati nove začine koji su ga pretvorili u fascinantan vertigo hipnotičke atmosfere, koju je stvorilo Bonzovo praiskonsko udaranje po bubnjevima, Plantovo poslovično i jedinstveno glasanje sa solažima na usnoj harmonici, te tvoji poznati rifovi. Ovaj jedinstveni primjerak hard bluesa, kao stvoren za tvoju dušu, u originalu napisanog od strane Kansas Joa McCoya i Memhis Minnie zasigurno predstavlja jedan od vrhunaca albuma, stoga je recept za When The Levee Breaks: obvezno slušati nekoliko puta zaredom.
A za smirenje i ponovno oplemenjivanje duša tvojih vjernih sljedbenika napisao si Black Dog s uvodom a capella, koji doduše pomalo atmosferski podsjeća na onaj iz Oh,Well. Na prvu liniju fronta „izbacio“ si Planta koji svojim glasovnim mogućnostima dominira nad cjelokupnom strukturom kompozicije i koja bez njega ne bi zasigurno našla mjesto među 500 najboljih rock kompozicija svih vremena. Jednostavno, fascinantno, nezaboravno - ukratko ponovno si uspješno pogodio pravi DNK Zeppelina.
Između ova dva stožerna momenta smjestio si uvijek, za svakog, razdragani i poželjan zvuk rock n' rolla u Rock and Rollu, svoj tribute folku u Going To California, a utjecaj profesora engleskog jezika, znanog kao J.R.R.Tolkien možemo ti pronaći u lirskom djelu Misty Mountain Hop.
„Treći kamenčić od Sunca“ (sa značajnim obilježjima nezemaljskog) u galaksiji tvoje glazbe s ovog uratka, ali i u cjelokupnom ti opusu, za kojeg se svi slažu kako predstavlja prekretnicu u tvojoj (vašoj) karijeri, odnosno prekretnicu u povijesti rocka (kao što su svojevremeno napravili Beatlesi sa svojom A Day In The Life), a koju si trajno utisnuo u sjećanja mnogih generacija, nazvao si pomalo mističnim, a ujedno i indikativnim imenom Stairway To Heaven.
Da li si se njome stvarno popeo na sam vrh glazbenog Panteona? Mislim da bi osoba koja bi to pokušala osporiti u potpunosti opravdala definiciju riječi budala.
Ovu si troslojnu strukturu melodije „peglao“ dugo vremena, uvijek govoreći kako sa njom ne treba žuriti, jer si osjetio da bi to bio smrtni grijeh. Riječi si prepustio Plantu, kojemu su se ideje slijevale kao iz vedrog neba, a koji je sam po konačnoj verziji kazao: „Samo sam sjedio i gledao napisano, a onda umalo da nisam pao sa stolice“.
Stvorila se atmosfera neizvjesnosti i velikih očekivanja u kojoj ste svi znali da nastaje nešto posebno, nešto što će obilježiti ne samo vaš cjelokupni rad, već i cijelo glazbeno razdoblje dvadesetog stoljeća.
Pjesmu si definitivno obilježio slavnim krešendom - grandioznim epskim gitarskim solom odsviranim na tvom starom Telecasteru od kojeg se definitivno svima ježi koža, a adrenalin se podiže geometrijskom progresijom. Zasigurno si svjestan kako tvoje stepenice predstavljaju jednu od najpoznatijih, najcjenjenijih kompozicija u rock povijesti. Takve kompozicije često ti znaju biti kontraproduktivne, jer se u nekom trenutku opravdano upitaš možeš li ikada nadmašiti svoj najsvjetliji trenutak karijere. S druge strane dobro znaš da bi pokušaj takvog nadmetanja doslovce značio pokušaj hvatanja vlastitog repa.
Te dileme slobodno prepusti nekome drugom, ti si svoje obavio na način trajnog i neizbrisivog upisivanja svog imena u rock bibliju.
Đorđe Škarica
« Led Zeppelin III 
