Review
Za koga svoju glazbu stvara Johnny Marr? Nekako je teško zamisliti da bi neki milenijalac čuo "Call the Comet", koji bi mu zapeo za uho, te potom krenuo istraživati otkud ovaj glazbenik. Po svoj prilici, isto vrijedi i za one rođene u devedesetima. Ako bi se netko i zakačio za Marra, sasvim sigurno bi taj impuls došao preko Smithsa, Morrisseyja, Madchesera, nekog britpopa ili slično. Upravo zbog njih, koji pronalaze zadovoljstvo u takvim notama, Marr predstavlja svoj treći solo album.
Kada netko bude pravio rekapitulaciju života i rada Johnnyja Marra, vjerojatno će više od svega upasti u oči kuriozitet da je dotični tek u svojim pedesetima krenuo s izdavanjem solo albuma. Ne znam postoji li sličan pandan u suvremenoj pop glazbi, ako računamo, recimo, samo Europu.
Sva tri albuma dosta sliče. Na svakom se nalazi nekoliko izvrsnih pjesama koje, istini za volju, nikada nisu isplivale kao hitovi. A i svaki od trojca nudi povremeno zijevanje slušatelja koji nije zaražen Smithsima. Jednostavno nešto fali. Krvi, mesa ili začina. Teško je reći što to točno sprječava od inficiranja inače vrlo dobrim pjesmama.
Ista slučaj je i s "Call the Comet". Sve je školski odrađeno. Melodije, harmonije, riffovi, sve je na top nivou. I da se radi o nekom novom izvođaču, vjerojatno bi pokupio lovorike šire javnosti. Ali kako je riječ o Marru, bitnom faktoru iz davnih osamdesetih, pohvale se zadržavaju tek na suzdržanom aplauzu. Možda da svoje pjesme posudi nekom uzbudljivijem mladcu? Milenijalac s početka ovog osvrta bi mu sigurno bio zahvalan. Jer riječ je o kreativnom i dobrom autoru s još trikova u rukavu.
Od odličnih pjesama treba izdvojiti "Rise" i "The Tracers". Za singl je iz nekog razloga odabrana i "Hi hello", no ona je više za ovu "zijev" skupinu. Pjesme koje odudaraju od standardnog ugođaja albuma su svakako "New Dominions" i "Actor Attractor". Nije sad da Marr preuzima neki pretjerani rizik, ali pjesme ipak odskaču i zvuče kao dobrodošao otklon od standardne gitarističke iteracije. Sve u svemu lijepo. I u mnogočemu privlačno.
Jedino je hendikep upravo taj što sva ta privlačnost i ljepota je primamljiva samo unutar konteksta, dok smo zagledani u prizmu nekih davnih vremena. Ali barem u toj prizmi Marr ima za dodati nekih novih stavki kojima izgrađuje svoje nasljeđe. Ako smo ostali zarobljeni u razdoblju, barem nismo ostali zarobljeni u jedno te istim pjesmama. I barem nije toliko pompozan i samodopadan kao Mozzer.
Ivica Šćukanec
« Playland 
