Review
Igrom slučaja, posredstvom starijeg brata, djetinjstvo sam, ne baš svojom voljom, proveo okružen gangsta rapom. U onoj tipičnoj East-West side podjeli naučio me da je hiphop zapadne strane sjevernoameričkog kontinenta jedini ispravan pa smo sve što je dolazilo sa istočne strane u početku, bez razmišljanja škartirali i nazivali fejk rapom. Godinama koje su prolazile, vidici su se širili, pa su i raperi East Sidea dobivali sve više prilike zahvaljujući prvenstveno Wu Tang Clanu i Notorious BIG-u. Nas nikad nije bio dio priče. Barem ne za mene. A onda je negdje 2010-e na sunce izašao album u kojem je sin velikog Bob Marleya, Damian umiksao svoj reggea rap sa meni do tad ne toliko simpatičnim, i ne toliko poznatim reperom. Bio je to početak jednog lijepog prijateljstva. Put me odveo u povijest, točnije u davnu 94-u. Godina je to u kojoj je izašao Illmatic. Nepogriješivo najbolji album kojeg će Nas ikad izdati. S današnjeg stajališta, a potvrđuju to i internet komentari mlađih slušatelja, album na trenutke može djelovati čak i zamorno, jer ni Nas, a ni producenti, nisu ni jednog trenutka htjeli podilaziti publici. To je jedan beskompromisan hip hop album. Illmatic priča priču New Yorka ranih devedesetih. To je onaj divni grad prepun kriminala, umjetnika, beskućnika i ne toliko europskih turista kao danas. Projekti u kojima je Nas, kao i većina njegove „braće“ živili prije Bloombergove reforme, ovim albumom dobili su himnu, glasnogovornika i trajni zapis u povijesti. Stoga Illmatic možemo smatrati odličnim zvučnim zapisom tog dijela povijesti ovog velikog grada. Illmatic ostaje za one koji dolaze. Zato nije ni čudo da album polazi sa New Yorku toliko tipičnom zvuku vlaka. Kad bih ipak morao birati najdražu stvar s albuma, uz sjajne New York State of Mind, World is Yours, It Ain't Hard To Tell, ipak bih izabrao „One Love“. Pjesma ocrtava tipičnu oldschool hip hop atmosferu. Uz One Love karta za odlazak u 94-u je samo na korak daleko. Zatvaranje očiju i pojačavanje zvuka je sve što je potrebno. Ono što je zajedničko većini albuma koji su izlazili u tom periodu, prvenstveno zahvaljujući producentima, je gomila odličnih sampleova, većinom jazz i funk izvođača. Large Professor, Pete Rock, Q – Tip su na Illmaticu napravili odličan posao,samplirali odlične izvođače poput The Gap Band, Joe Chambers, Gary Byrd, Parliament i Brass Construction. To je još jedan razlog zašto album zvuči tako dobro.
Sve u svemu, sudeći po današnjim komentarima a i prodaji u vrijeme nastanka i izlaska, Illmatic je posve čudnovat rap album koji se ipak uspio probiti do ušiju publike te u srcima svih nas naći mjesto visoko pri vrhu ljestvice najdražih hip hop albuma. Illmatic ostaje za one koji dolaze.
Josip Kraljević
/
« Illmatic 
