facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Lipanj 2013
Format Albumi
Vrsta Hard rock / Punk rock
Dodano Petak, 08 Ožujak 2019
Žanr Rock
Length 2:09:25
Broj diskova 2
Edition date Lipanj 2013
Država Europa
Etiketa Plastic Soho
Catalog Number PLSOHO14
Edition details objavljeno: 24.6.2013.; producent: James Williamson; snimljeno na nekoliko koncerata: Live at The Ritz, New York, 14. studenoga 1986; Live at The Channel, Boston, 19. srpnja 1988.
Tags Iggy Pop James Williamson Plastic Soho

Review

Legendarni Iggy Pop često se smatra pretečom punka i grungea. Sa svojom skupinom „The Stooges“ snimio je nekoliko albuma krajem ’60-ih i početkom ’70-ih, a zatim su upali u probleme s ovisnošću i privremeno se razišli. Nakon suradnje s Davidom Bowiejem sredinom’70-ih, Iggy je snimio nekoliko uspješnih albuma, a zatim počeo tražiti „nove vrijednosti“ i surađivao s pripadnicima novog vala (članovi grupe Blondie i slično). Rezultiralo je to s tri osrednja albuma objavljena pod etiketom Arista i njegovim osobnim nezadovoljstvom početkom ’80-ih.

David Bowie mu je ponovno pomogao te je zajedno sa Steveom Jonesom (gitaristom Sex Pistolsa) i koproducentom Davidom Richardsom (najpoznatijim po suradnji s grupom Queen) napravio najkomercijalniji album u Iggyjevoj karijeri „Blah Blah Blah“ (1986.). Nakon toga uslijedila je turneja o kojoj ne postoji službeni, autorizirani tonski zapis. Ali zato postoji niz bootlega (piratskih) izdanja koji nam pomažu u rekonstrukciji Iggyjevih nastupa u „uljuđenom“ izdanju. Slično je bilo i s turnejom koju je učinio poslije svojeg idućeg studijskog albuma „Instinct“ (1988.). Odabrane i redoslijedom ponešto izmiješane snimke možemo naći na ovom dvostrukom CD-u koji se zove „Live In New York 1980“, premda je nastao kasnijih 1986. i 1988. te snimljen tek jednim dijelom u New Yorku. Snimka je sasvim solidna, s time da je osjetno kvalitetnija produkcija prvog, nego drugog kompakt diska.

Prvi disk najvećim dijelom rezultat je radijskog prijenosa koncerta održanog u njujorškom klubu „The Ritz“. Klub je bio popularan tijekom osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća. U njemu su nastupali poznati bendovi (primjerice „Public Image Limited“ Johna Lydona, bivšeg pjevača „Sex Pistolsa“), a MTV je ondje organizirao i snimio cijelu seriju koncerata: Guns 'n' Rosesa, The Culta, Nicka Kershawa i mnogih drugih, a među njima i koncert Iggyja Popa.

Tako je 14. studenog 1986. snimljena i većina materijala s prvog diska koji je u stvari bio promocija tada novog albuma „Blah Blah Blah“. Izveden je gotovo kompletan materijal kojega je Iggy pokušavao zaogrnuti starijim hitovima iz vremena Stoogesa te s nekoliko svojih ranijih samostalnih ploča. Koncert na prvom disku otvara: „I Got A Right“, stara pjesma Stoogesa s EP-a „I'm Sick Of You“. Slijedi „Gimme Danger“ s albuma „Raw Power“ također od Stoogesa. Treća po redu je „Some Weird Sin“, odlična izvedba s Iggyjevog drugog samostalnog albuma „Lust For Life“. A nakon toga kreće „Real Wild Child“ obrada hita Johnnyja O'Keefea iz 1958. koja je nosila najkomercijalniji Iggyjev album u karijeri – „Blah Blah Blah“ (1986.). Slijedi „Sister Midnight“, pjesma s Iggyjevog solo-prvijenca „The Idiot“. Verzija je odlična, ritmična, basist si je baš dao oduška, gitare su istrzane i u funkciji, klavijature izvrsne i Iggyjeva vokalna izvedba savršena. Zatim su ponovno uslijedile dvije pjesme s tada aktualnog albuma: naslovna pjesma „Blah Blah Blah“ koja ima za moj ukus previše sintesajzera i sempliranja te bolja pjesma „Baby It Can't Fall“. Nakon Iggyjeve verzije „China Girl“ s albuma „The Idiot“, ponovno kreću dvije s novog albuma: odlična „Hide Away“ i predugačka (a time i malo dosadna) „Winners And Losers“. Zatim je Iggy s bendom odsvirao još dvije stare pjesme „Lust For Life“ (u nekoj bubnjarskoj mekšoj verziji, tako da je publika čak u početku nije niti prepoznala) te „Nightclubbing“ kojim je pogodio atmosferu s prve samostalne ploče, ali je padao u vokalnom tonalitetu. Nakon starih, opet nova pjesma „Fire Girl“, koja u odnosu na studijsku verziju, nije pretjerano uspjela u ovoj live izvedbi. Zatim su odsvirali „Five Foot One“ s albuma „New Values“ s Iggyjevim kreveljenjima koja zvuče pomalo smiješno, te novu „Shades“, odličnu baladu koja bi vjerojatno više pristajala Davidu Bowieju (s kojim ju je uostalom i napisao) nego žestokom Iggyju. Ponovno slijede pjesme iz vremena „Stoogesa“: „Down On the Street“ s albuma „Funhouse“ i „I Wanna Be A Dog“ koja je osjetno snimljena u slabijoj kvaliteti te vjerojatno prikrpana s nekog drugog koncerta. Na koncertu u Ritzu gitaru su svirali Kevin Armstrong i Shamus Beghan (koji je na nekim pjesmama svirao i klavijature), a ritam sekciju činili su Phil Butcher (bas) i Gavin Harrison (bubnjevi).

Drugi disk snimljen je 19. srpnja 1988. u većem klubu The Channel u Bostonu, Massachusetts. Klub je bio dio nekadašnje underground scene, mogao je primiti tisuću i pol ljudi, a zatvoren je krajem 1991. godine. Koncert je Iggy održao u sklopu predstavljanja tada novog studijskog albuma „Instinct“. U stvari, materijal je skraćeno izdanje dvostrukog vinilnog izdanja s nešto drugačijim redoslijedom pjesama. I ovdje je novi materijal upakiran u nekoliko starih pjesama. Tako „koncert“ započinje Stoogesovom pjesmama „Kill City“ i „1969“. Nastavlja jednom od žešćih pjesama s prošlog „Blah Blah Blah“ albuma a to je „Winners And Loosers“ koja je ovdje bogatija gitarama i žešća. Zatim sviraju „Search And Destroy“, legendarni hit Stoogesa s albuma „Raw Power“, koji premda nakićen gitarama i klavijaturama zvuči žestoko i dobro. Slijede dvije tada nove pjesme „Cold Metal“ i „The Power And Freedom“. Red starih red novih: nakon dvije nove uslijedila je stara „Five Foot One“, žešće i bolje izvedena nego na prvom disku, zatim odlična nova pjesma „Easy Rider“, pa Stoogesova „Penetration“, te opet nova „High On You“ s detaljnim Iggyjevim opisom kako je ovisnost o opijatima zamijenio ovisnošću o ovakvim i sličnim scenskim nastupima. Stoogesova „Johanna“, prema Iggyjevom objašnjenju, pjesma je o djevojci koja je trošila njegov novac na heroin, a za kraj ostavili su dvije pjesme s novog albuma: „Tuff Baby“ (na CD-u pogrešno piše „Tuff Body“ ! ) i naslovna „Instinct“. Disk ponovo završava s istom verzijom pjesme „I Wanna Be Your Dog“ koja se nalazi i na prvom cd-u, ali ima duži uvod. Na koncertu u klubu The Channel svirali su: Andy McCoy (gitara), Shamus Begham (gitara i klavijature), Alvin Gibbs (bas) i Paul Garisto (bubnjevi).

Najveća snaga Iggy Popa sa ili bez grupe The Stooges sastoji se upravo u live nastupima. U ranom razdoblju nastupa sa Stoogesima bio je poznat po ekscesima autodestrukcije i samoranjavanja, a kasnije je sve sveo na karakterističan nastup u kojem bi bio gol do pasa, a tijekom koncerta obično bi u nekom trenutku nakratko pokazao i obnaženu stražnjicu.

I premda ovaj dvostruki kompakt disk nije rezultat snimke koncerta održanog u New Yorku 1980. kao što piše na njegovim koricama, s obzirom da se na njemu nalaze pjesme s kasnijih Iggyjevih studijskih albuma („Blah Blah Blah“ (1986.) i „Instinct“ (1988.)), napravljena je zgodna zbirka koja prikazuje duh vremena u kojemu je Iggy svoje „ludovanje“ pokušavao upakirati u neki komercijalniji oblik. Zbog toga i ovo piratsko (bootleg) izdanje treba shvatiti kao priliku za uživanje u sirovoj rock and roll energiji kakvu zna upriličiti samo legendarni „kum“ ili „djed punka“, kako Iggyja običavaju zvati.

Ivan Dukić

Hits 263
Preliminaries « Preliminaries Iggy Pop Albumi Kronologija Post Pop Depression » Post Pop Depression

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42