A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Berlin - Live at St. Ann's Warehouse


Bookmark

Data

Released Studeni 2008
Format Albumi
Vrsta Rock / Alternative rock / Art Rock
Dodano Petak, 18 Veljača 2011
Žanr Rock
Length 1:19:29
Broj diskova 1
Edition date Studeni 2008
Država SAD
Etiketa Matador
Edition details Producenti: Bob Ezrin i Hal Willner / Datum objave: 04.11.2008.
Tags Lou Reed

Review

Ako je novi CD Loua Reeda u ičem uspio – na mom osobnom planu – onda je to vraćanje njegova klasika „Berlin“ u moje zvučnike. Taj već punih trideset i pet godina star album preživio je toliko osporavanja i stavljanja u zapećak iza objektivno slabijih naslova manje otpornih na vrijeme, da bi satisfakciju doživio naknadnim aklamacijama i izdizanjem do kultnog statusa, pa opet kliznuo u zaborav u mnogim retrospektivnim gledanjima, u načelu, tradicionalnijih istraživača povijesti rock kulture. I ja sam ga, već davno, nakon nekoliko slušanja ostavio sa strane, u sjeni albuma koje je Reed radio s Velvetima i „Transformera“, ne zato što mi se nije svidio – naprotiv – već iz lijenosti da se s punim žarom uhvatim ukoštac s konceptualnim složencem kojeg je jedna od najvećih njujorških rock ikona složio okuražen komercijalnim uspjehom početkom sedamdesetih.

Lou Reed se već bavio koncertnim verzijama albuma kad je, primjerice, „New York“ svirao pjesmu po pjesmu istim slijedom kao u studijskom izdanju (slično je izveo i u slučaju „Magic and Loss“), ali uprizorenje „Berlina“ na koncertnoj pozornici svakako je i za samog autora poseban događaj. „Berlin“ je nastao 1973, nakon uspjeha albuma „Transformer“ i singla „Walk on a Wild Side“, kad je Reed sebi mogao dati malo oduška i baciti se na snimanje vrlo ambicioznog projekta koji je uključivao bogatu produkciju i širok instrumentarij. Sam album kroz pjesme provlači ljubavnu boemsku priču osuđenu na propast, što je nekim skladbama dalo izrazito emocionalnu, gorku notu. Vraćajući se sad tom albumu, Reed ga još jednom pokušava otrgati od zaborava: ne da je on uistinu zaboravljen, ali nikad nije, čak ni u kasnijim, sve pozitivnijim iščitavanjima uspio dostići status kakvog zaslužuje, odnosno, kakvog Reed smatra da zaslužuje. Jer, to je sasvim sigurno jedan od njemu najdražih i najosobnijih uradaka; to se osjeća, čuje i vidi u svakoj pori uistinu sjajnog albuma – evo i ja sad to izričito tvrdim, nakon što sam ga izvukao iz prašine u kojoj je apsolutno nezasluženo završio.

Svakakvih se ludorija i mnogo neujednačenosti može naći u diskografiji Loua Reeda: „Velvet Underground & Nico“ je moj drugi album svih vremena, a ni ostatak onoga što je radio u Velvet Underground ne pada ispod razine izvrsnog (dalo bi se, eventualno, o „Loaded“ diskutirati); „Transformer“ je favorit iz solo karijere od kojeg se nisam mnogo micao, opet kažem, više iz lijenosti nego nekog drugog razloga; „Metal Machine Music“ je neslušljiva avangarda i apsolutno samodopadno ludilo; cijela hrpa tek prosječnih albuma čini većinu preostalog materijala s tek pokojim pravim bljeskom koje mogu nabrojiti tek ovisno o raspoloženju. Ta jedna od najcool faca sedamdesetih kad je s Davidom Bowiejem suvereno vladao progresivnijim oblicima pop glazbe (izuzimam, pritom, Bowiejevu kraću soul fazu) nije nikad zazirao od rizika niti je previše pipao puls mase. I ovo koncertno izdanje „Berlina“, snimljeno 15. i 16. prosinca 2006. prije je osobna satisfakcija i mala injekcija samodopadnosti nego trka za novcem (nije, doduše, ni nje manjkalo zadnjih desetak godina). CD je, inače, u biti, soundtrack rockumentarca Juliana Schnabela, kojeg je Reed unajmio da snimi nastupe na kojima je izveo pjesme s „Berlina“.

Onda, po čemu je koncert posebno zanimljiv u odnosu na studijsko izdanje, ako izuzmemo tridesettrogodišnju razliku u izvedbi? Kao prvo, u studiju 1973. Lou Reed, začudo, nije odsvirao ni note na gitari, prepustivši posao studijskim glazbenicima i orkestru. Ovdje je gitara u njegovim rukama i to se itekako osjeća, posebno u sirovosti svirke u odnosu na original. Vokal je svojim starenjem dao također novu, mada ne toliko bitnu notu, za razliku od „živosti“ svirke na pozornici u odnosu na visoko produciranu studijsku. Zatim, tu je i dodatak materijalu, odnosno, bis sastavljen od tri pjesme koje su se sasvim lijepo uklopile u opći ton CD-a – „Candy Says“ i „Sweet Jane“ iz doba s Velvetima i „Rock Minuet“ sa solo albuma „Ecstasy“. Poštena nadopuna materijalu dosta vjernom albumskom uzoru.

Sve te razlike nisu ni približno dovoljne da bih preporučio „Berlin – Live…“ kao esencijalan komad Reedove diskografije, osobito ako ga moram suprotstaviti „Berlinu“ iz 1973, što je savršeno logično. Autor napokon za gitarom uistinu je jedini uistinu bitan segment cijelog projekta, jer je priči dao više sirove životnosti, usudio bih se reći, i autentičnosti. Sve ostalo više je dokument nego zlatna diskografska epizoda. Dakle, svakako preporučujem svima koji su ga zapostavili ili ga još nisu poslušali, album „Berlin“ – pažljivo, opetovano slušanje – pa tek onda, ukoliko vas uistinu zanima kako to zvuči uživo i s Louom Reedom na gitari, prelazak na koncertnu verziju.

 

Toni Matošin

Hits 1660
Sally Can't Dance « Sally Can't Dance Lou Reed Albumi Kronologija Lulu » Lulu

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



Galerija fotografija: Billie Joan, Boebeck i I Love You Honey Bunny


Đubrivo + Iron Kingdom


KODO bubnjari protutnjali Lisinskim


Održano treće izdanje "Vintage Rock Sessionsa"


Rijeke pravde: Jura & Film u Tvornici


Večer u Tvornici kulture uz “The Quarantinos”


Riblja čorba u sportskoj dvorani Brežice


Ida Prester u Tvornici


CHUI u Vintage Industrialu


Dvostruko glazbeno slavlje


Taake supp. Nordjevel i Theotoxin - Crnometalni Dan očeva


Peperton Fest u Močvari najavio neke nove početke


Psytrance spektakl u Željezničaru


Ante Jeličić Quintet nastupio u Providurovoj Palači u Zadru


Večer fada u Hrvatskom domu u Splitu


Mašinko + nabod! i IDEM u Tvornici Kulture - trijumf punka


Pocket Palma i Jymenik nastupili u Tvornici Kulture


Galerija fotografija: Sjena & Zerc u Križevcima


Decapitated feat. Incantation, Nervosa, Kassogtha - nihilizam na najjače


J.R. August uz brojne goste proslavio 10 godina karijere