Review
Izluđuje me kada mi u ruke padne beskoristna kompilacija nekog izvođača (bilo kojeg) čiju sam x-tu verziju već preslušala nekoliko puta, da ne kažem da mi već ide van na uši. Ova nije nikakva iznimka.
Nije da je ovo izdanje već ugledalo sunce ranije, ali je zato hibrid neizbrojivih verzija raznih Best of, Greatest hits, Live the best, Golden Hits, Ultimate collection i kako li se sve već ne zovu. Neka su ova izdanja i samovolja diskografskih kuća bez da autori imaju što tu posebno za odlučivati (uglavnom je tako), no mene zabrinjava više druga strana medalje. Ako izdavač izbacuje toliko ovakvih albuma, to znači samo dvije (tri u biti) stvari: ili je izvođač izuzetno plodonosan (ali konstantno), neplodonosan uopće ili je – mrtav. Što nije slučaj Erosa Ramazzottija. Mislim, nije mrtav. Ali jest plodonosan. Donekle. Odnosno do nekog perioda u posljednjem desetljeću. Ili onom još ranije. Točnije, Eros je prestao raditi pjesme koje se razlikuju jedne od druge davnih dana.
A uzimam si za pravo da kažem nešto o tome jer ga pratim od prvog javnog nastupa (a da se za njega znalo van Italije) na tamo onom poznatom festivalu kojeg smo nekad čekali ko' ozebli sunce i dok ga je naša dalekovidnica još zdušno prenosila. Hoću reći da volim Erosa i njegovu glazbu. Ili barem jesam. Ali to što radi zadnjih 10-ak i više godina to je recikliranje samog sebe. A onda možete zamisliti kako zvuče reciklaže reciklaža kompilacija. Zadnje što sam imala u rukama od Erosa je je njegov vanredan Live 2010 album. Vanredan jer je odličan i vjeran zapis činjeničnog stanja Erosovih sjajnih koncertnih nastupa (tu više mislim na tehničko-svirački dio nego na njega kao performera), ali također kao kompilacija (opet!) većine njegovih najvećih hitova. Dakle ta kompilacija je imala smisla.
A onda se netko pametan smislio da (poput slične ovakve, također bezvezne, hibridne smjese „Love Songs...“ od Simply Reda otprije neke godine) bi kompilacija nazvana „Best Love Songs“ bila mrak ideja za prodati. Je da su je izdali za Valentinovo i upakirali u bombonijeru. Ali možda niti onda.
Već sama premisa oko kolekcije pjesama s ljubavnom tematikom mi je vrlo upitna, kad 80% izvođača u svijetu ima barem svaku drugu pjesmu koja spominje ljubav u nekom obliku. Pa su po tome i one sve ljubavne. Pa iz toga možemo izvesti zaključak da većina što se stavi na Best offs i jest hrpa ljubavnih pjesama. Takvu zbrčku ćete naći na ovom albumu točnije na puna 2 CD-a, gdje su neke prave laganice i ljubavne pjesme smiješane s brzincima ili muzikom kojoj biste dali svaki drugi kontekst osim ljubavni, ali vjerojatno i one jednom spominju „amore“ pa se odmah kvalificiraju za „Best Love Songs“.
Što reći za album kojeg izbaciš iz playera nakon prvog slušanja toliko je zamoran i dosadan. Pjesme su složene i natrpane bez smisla i reda vožnje i ima ih barem duplo previše.
Ipak, ako ne pratite pomno Erosovu karijeru i do sada niste kupovali njegove albume pa vam se čini ova kolekcija smisleni izdatak – tu nećete pogriješiti, jer je sve tu, bilo ljubavno ili ne.
No za sve koje bi ime albuma moglo zavesti na misao slušanja muzike uz romantičnu večeru uz svijeće (ili svaki drugi oblik koju romantika uzima), pripazite, mogli biste pasti u nemilost one druge polovice.
Anastazija Vržina
