Review
Mark Ronson se u proteklih nekoliko godina prešaltao iz marginalne klupske klase u razvikanog DJ-a više prisutnog na stranicama britanskih tabloida nego za miksetom. Razlog tome su Ronsonov nepogrešiv modni ukus i glazbene suradnje s ključnim ljudima, na obostranu korist, naravno. Back to Black Amy Winehouse ne bi bio toliki uspjeh da Amy nije pijandura, ali i da Ronson nije producirao izvrsni 60's štih. Isto tako, dobro su došle njegove ruke u transformaciji Christine Aguilere iz uličarke u divu s početka stoljeća na njenom trećem albumu Back to Basics. Dokazivanje da može biti i dobar i kad su drugi gosti na njegovim albumima nije išlo toliko glatko na prethodna na dva albuma, a preslušavajući Record Collection, mogu reći da ne ide ni sad.
Glazbeno štreberstvo je za producenta hvalevrijedna osobina, no pokazivanjem svih svojih znanja Ronson je napravio kaos u kojem je svim postojećim zvukovima zajednički nazivnik tek on sam. Samim time dolazi do zasićenja produkcijom i album u gotovo nijednom trenutku ne funkcionira dobro u smislu fluidnosti i želje da se preslušava više puta. Pokoja odlična melodija i glazbeno gostovanje su zagušeni i tako se jedino sjećanje vezano uz ovaj album koje biste mogli steći odnosi na krcatost, a ne nekolicinu solidnih singlova.
Najveći krivac tome je druga polovica albuma gdje su dva besmislena intra Missing Words i Selector, poprilično prazan hod, no ne pomažu ni soundtrackovi za rudimentarne igrice 80-ih, The Colour of Crumar i Circuit Breaker. Isto tako, neće biti sretni što ste čuli The Bike Song, Ronsonovu posvetu simpatičnom prometalu kojom je autor očito zadovoljan jer ju izbacio kao drugi singl iako je barem 90% materijala daleko bolje.
U solidne trenutke koji bi ovaj album mogli izbaciti i tamo gdje se za britanskim konjima prašine ne diže definitivno spada Boy Georgeova žalopojka Somebody to Love Me koja se dosta dobro udomaćila i na nebalkanskim hrvatskim radio stanicama. Uz to, Ronson dokazuje da i nije toliko loš pjevač (iako je Auto-Tune poprilično pomogao) u popu šezdesetih Lose It (In The End) i očajničkom vapaju Duran Durana koji žele biti u našoj kolekciji ploča u naslovnoj pjesmi.
Pola Ronsonovog albuma koji se ne bazira isključivo na obradama drži vodu, s drugom polovicom to nije slučaj. Sveukupno album ne ostavlja dobar dojam jer nema nikakve glazbene ideologije i misli vodilje. Daleko od tog da se od Ronsona zahtijevao konceptualan album, no uz Record Collection Ronsona će i dalje bolje promovirati odijela koja nosi nego glazba koju stvara.
Ivan Glazer