Review
Iskreno, prava je rijetkost recenzirati glazbene uratke naših susjeda s Apeninskog poluotoka,a kada se tome pridoda činjenica da je u pitanju konceptualni album (kojih je sve rjeđe) s izrazito i uvijek aktualnim i interesantnim životnim sadržajem, onda zanimljivost prelazi na viši nivo. I još jedan zanimljiv detalj – gitarista benda Tazebao, ujedno i poznati fotograf sa dugogodišnjom adresom u Bologni je Hrvat - Nik Sorić, veliki štovatelj Hendrixove ostavštine.
Riječ Tazebao nastala je od kineske riječi Dazebao, bio je to drevni kineski glazbeni instrument, jedini na kojem je narodu, carskim dekretom bilo dozvoljeno izražavati svoja mišljenja i stavove.
Upravo idealan naziv za bend koji svoje glazbene priče želi ispričati bez ikakvih granica i barijera, upravo onako kako oni to žele, a što su uostalom i napravili kroz ovaj, nazovimo ga projekt koji objedinjuje glazbu, idealizam i aktualnu umjetnost.
Njihov, kako sam gore naveo, konceptualni album (izdan od strane diskografske kuće Marracash) predstavlja žestoki manifest protivan svakom religijskom fundamentalizmu i ideološkom ekstremizmu, koji s lakoćom etiketira i osuđuje sve neistomišljenike (je li vam to možda poznato), a kroz kojeg žele evocirati uspomene na Katare, nositelje gotovo new age religije onog doba kroz koju su zagovarali jednostavnost i izvornost osnova kršćanstva, a koju je inkvizicija doslovno zbrisala sa lica zemlje. O nečemu sličnom pisao je uostalom i Umberto Eco u svom epohalnom romanu „Ime ruže“. O samim Katarima postoji teorija da su puno prije pojave renesanse svojim stavovima, djelovanjem, novim idejama, razmišljanjima prejudicirali istu.
Tazebao su grupa poznatih i provjerenih glazbenika koji su ostavili traga na talijanskoj suvremenoj glazbenoj sceni djelovanjem kroz razne poznate bendove. Oni su: Gigi Cavalli Cocchi,vokal i bubnjevi; Gianni Ventura, glavni vokal; Valerio Ventura na basu; Luigi Cassarini na klavijaturama i Nik Sorić na akustičnoj i električnoj gitari.
Ovo im je prvijenac kojem su pristupili na jedini pravi način – ozbiljno, profesionalno, nadahnuto i ipak malo drugačije od trenutnih trendova. Kombinacija je to uvijek interesantne, nikad ponavljajuće, nekima i nerazumljive ili teško slušno probavljive psihodelije ili progresivnog rocka i post rocka. Isti u pravilu ne naginju melodioznosti, ali podrazumijevaju visoki nivo izvedbe. Ekipa iz benda Tazebao nas je na ovom uratku uvjerila u svoje glazbene sposobnosti, s tim da su u svoje glazbene tapiserije ugradili poslovičan talijanski smisao za melodiju, što čini zanimljivu kombinaciju koju treba pažljivo i s respektom opetovano slušati što zbog same svirke, što zbog sugestivnog vokala koji ponekad kompozicijama daje dodatni premaz crne boje koja ipak dominira albumom, a što se i podrazumijeva obzirom na ozbiljnost tematskog okvira. A učestalo pjevanje na latinskom dodaje i zaokružuje tu tešku atmosferu, svojom sterilnom težinom.
Ima tu i neke punkovske energije pomiješane s Tony Banksovim klavijaturama (Genesis) u „Ecce Homo“; pa prepoznatljivih poskočica Dubioze kolektiva u intru „Opium Popoli“, što nikako ne degradira ozbiljnost iste, naprotiv daje joj neku dozu smirenja obzirom na ozbiljnost i težinu cjelokupne atmosfere.
Pažljivo slušanje „L' Inquisitore“ (makar mene) podsjeća na prepoznatljive zvukove jednog Van Der Graaf Generatora (benda, naravno), što nije nikakvo čudo obzirom da je Gigi Cavalli svirao s njihovim basistom Nick Potterom. Svojevrsni bojni poklič „Darkness Is My Life“, jedini je stih otpjevan na engleskom jeziku sa znakovitom povijesnom porukom, dok „Reincarnazione“ ima potrebnu lirsku, ujedno i epsku dramatičnost jednog King Crimsona (mislim na prvi album) izraženu kroz recitativni, gotovo liturgijski vokal koji se dobro uklopio u bogati aranžman.
Ovo je dobrodošao album sa zbirkom od 10 kompozicija koje svojim drskim (u pozitivnom smislu) i provokativnim lirskim sadržajem, te glazbenim okvirom trebaju zaokupiti potrebnu pažnju, a što se neće dogoditi baš iz prvog slušanja. Svako naredno otkriti će slojevitost aranžmana, odličnu svirku, gitare koje zvuče poput sintetizatora,a vokal će vam postupno ukinuti prvotnu anksioznost, da bi se svakim narednim slušanjem uvjerili da se savršeno uklopio u cjelokupnu glazbenu sliku. Bitno je napomenuti da Gianni Venturi pjevanje nije primaran posao, više se bavi glasovnim eksperimentiranjem.
Savršeno sam uvjeren da je njihova prezentacija materijala s ovog albuma u živo događaj za sebe, kojeg će, na žalost biti teško doživjeti, stoga Tazabeo samo naprijed, bez ikakvih zadrški,punim plućima do slijedećeg albuma.
Upravo pred završetak ove recenzije saznao sam da bend ima veliku želju nastupiti u Šibeniku, na tvrđavi Sv.Mihovila, uz nastojanje Zorana Škugora. Stoga, wish you will be there.
Đorđe Škarica
/
