Review
Postoji trenutak u životu svakoga čovjeka kada se on, u neko oblačno nedjeljno poslijepodne dok ispija svoj čaj, zapita kako je to kada se nađeš u mračnoj, vlažnoj grobnici gdje ti čak i svjetlost više nije prijatelj. Polako kročiš kroz nepoznate prolaze, osluškuješ tražeći bilo kakav znak života, ali zapravo i nisi više siguran želiš li uopće pronaći nešto živo ovdje. Tiho šuškanje negdje u dubini ubrzava tvoj korak i srce ti počinje lupati u ritmu straha dok pokušavaš opipati nešto, bilo što u ovoj tmini. Staješ na trenutak udahnuti ustajalog zraka i odjednom ono što je prije bilo šuškanje, sada je zvuk nečega puzavog i sluzavog što se vuče prema tebi, sve bliže i bliže. Stojiš paraliziran od užasa i osjetiš lagani vlažni dodir nečega na svojoj ruci. Ne znajući više radi li se o ticalu, jeziku ili nečemu seksualnom, pomisliš kada bi bar postojao neki žanr metala koji bi mogao izazvati ovakve doživljaje kroz glazbu.
I zaista, postoji. Posljednjih je godina sve jača struja u death metalu koja je kroz produkcijske i tematske postavke na svjetlo dana iznijela veći broj albuma koji svojom ugnjetavačkom atmosferom, grobnim mentalitetom i zagušljivom produkcijom imaju za svrhu ponuditi nešto novo unutar žanra koji često kopa samo plitke grobove iz kojih se mrtvi lako dižu. Tomb Mold jedni su od mladih nada ove struje i siguran znak da je metal u odličnoj formi ne pokazujući znakove pada kvalitete. U samo dvije godine svoga postojanja grupa je izbacila veći broj snimki, a već je prvi album ovih Kanađana “Primordial Malignity” iz 2017. godine bio odličan komad mrtvog death metala. Nakon samo godinu i par mjeseci, pred nama je i drugi album “Manor of Infinite Forms”.
Odmah je od početka jasno da su glavno oružje ovog albuma rifovi. Rifovi i varijacije rifova. Dakle, dva su glavna oružja rifovi i varijacije rifova. I potpuna odanost principu brutalnosti. Svaka od ovih sedam pjesama izbacuje toliko kvalitetnih rifova da je teško zamisliti kako je Tomb Mold tek na početku svoje karijere. Naslovna stvar otvara album i pokazuje se kao uzorak za dalje. Gitare koje drobe kosti svojom težinom uvlače vas u ovaj svijet tmine kao ogromno gravitacijsko polje iz kojega niti svjetlost ne bježi. Bezdanski vokali Maxa Klebanoffa koji je ujedno i bubnjar te bentički bas koji trese temelje ovoga svijeta služe kao podloga fantastičnim gitarskim dionicama i dodatno doprinose atmosferi koja vas vuče sve dublje i dublje. Bespredmetno bi ovdje bilo pokušati opisivati pojedinačne pjesme jer bi sljedeće rečenice bile pune riječi poput gazi, kida, rastura, uspori poput kružne pile kada naiđe na kost, pa onda doda još snage da prođe kroz nju za ponešto neuredan rez i tako iz pjesme u pjesmu. Ipak kako album odmiče, grupa postaje sve sigurnija u svoje sposobnosti i moramo spomenuti fantastičnu “Chamber Of Sacred Ootheca” koja, u skoro nemogućoj misiji, podiže sve na još viši stupanj i svojim nas rifovima obavija poput smrti koja obavija naše živote pripremajući nas za prijelaz u prostore iza ljudskog shvaćanja. Naravno, nakon što smo nahvalili brutalnost, posljednja pjesma “Two Worlds Become One” otvara s melodijom na akustičnoj gitari, no i to brzo prestaje te nastupa spori, skoro sabbathovski, rif koji kruži oko nas poput lešinara, a u izmjeni s bržim dijelovima ova dva svijeta stvarno postaju jedno.
U 2018. je već izašlo više od 2400 albuma samo u žanru death metala. Za istaći se u toj gomili izdanja, potrebno je stvarno izvesti nešto posebno i ovaj album svakako možemo izdvojiti kao jedan od najboljih te će on sigurno biti jedan od vrhunaca metala ove godine. Preporučujemo!
Boris Čičovački
/
