Review
Nikako ne volim o ičijim "boljim prošlostima" ispisivati hvalospjevne rime iz čistog razloga što su mi bitniji sadašnjost i budućnost, ali kad me već dopalo pisati o najnovijem domaćem radu Damira Urbana i njegovih 4 bojim se da ću teško izbjeći makar koju crticu po tom pitanju. Ako zbog ičega, onda zbog pojašnjenja crne rup(ic)e koja se oformila tijekom proteklih već nemalo godina između prozvanih umjetnika i ovih ušiju uvijek gladnih glazbe. Iako u retrospektivi slika Laufer pomalo ali sigurno blijedi, Urbanov solistički rad u drugoj polovici devedesetih bio je gotovo prekretničkog karaktera, ne toliko revolucionaran koliko samosvjesno postavljen zdravo u svom globalnom present tenseu, a pritom opipljivih emocija i nadahnutih glazbenih rješenja. Kad je "Žena dijete" uspio i nadmašiti sjajan prvijenac "Otrovna kiša", pokupivši sve zamislive hvalospjeve i nagrade (čak i onog nesretnog Porina za alternativni album, s razlogom odbijenog, ali i ne bez namjerne poze koja kao da je najavila prazan hod idućih godina), činilo se da dotadašnjem baštiniku grungea i alter-rocka više nema okvira ni granica. Neminovno, do novoga se albuma odbrojavalo iščekivanjem mesijanskih atributa…
Tu je, naravno, završila ta "bolja prošlost". Ističem "naravno" ne iz zlobe već zbog logike stvari: potrebno je mnogo snage i posebne nijanse umjetničke samouvjerenosti da se panegirici i očekivanja stave u drugi plan i naprosto se izvede taj novi stvaralački korak, kakav jest da jest. "Retro" je nastajao i nestajao, počelo se više šuškati nego snimati i rezultat je bio blijeda, nenadahnuta zbirka samodopadnih pjesama nalik stilskim vježbama, svjetovima daleka od dotadašnjih albuma. Poslušao sam ga možda tri ili četiri puta i spremio ga na neki disk, i samim Urbanovim izjavama i samoopisivanjima osokoljen da više ne tražim iz te radionice ništa što bi moglo utažiti onu glad u ušima. Tako je mimo mene prošao i "Hello" i ostala pojavljivanja u diskografskoj javnosti. U "Kunderu", dakle, upadam direktno s početka prošloga desetljeća, s puno lijepih uspomena od dekade ranije i ničim čemu bih se nadao u ovoj već drugoj ovomilenijskoj.
"Kundera" je EP i naziv duguje, naravno, glasovitom češko-francuskom književniku koji je ispisao neke od meni osobno najdražih stranica suvremene književnosti. Konkretne stranice koje su inspirirale Urbanov EP su ukoričene kao roman "Besmrtnost", posljednji koji je Milan Kundera napisao na češkom, jedan od rijetkih mu koje nisam stigao pročitati a jedini kojeg sam bio počeo čitati pa iz nekog nejasnog razloga odustao. Spominjem to samo zato što bi mi se to vjerojatno ponovilo s "Kunderom" da nisam uz materijal dobio i recenzentski zadatak. Naime, na prvo slušanje, nove pjesme Urbana i četvorice prizvale su mi duh nesretnog "Retra" – ne toliko eksplicitno koliko osjećajem da tu nemam što tražiti. Ipak, neminovna nova slušanja malčice su prepravila te brzopotezne zaključke.
Nastao u improviziranom studiju na Žumberačkoj gori u samo dvanaest travanjskih dana, "Kundera" i uspijeva prenijeti tu "lakoću stvaranja", toplinu i žar koja stoji iza stvaralačkog procesa. I to mu je osnovna, najizražajnija vrlina. Kontrapunkt njoj je manjak pravog, zrelog nadahnuća kakvo je izgradilo rane Urbanove solističke albume. To je, naime, opet djelo umjetnika koji je uzletio i sada vrti palčeve oko toga i nad tim. Možda ne iz umišljenosti – to mu se ne usuđujem imputirati – ali, čini mi se, iz nedostatka jasne ideje što sada s tim. Da, malo sam se "ohladio" od ne samo Urbana, već i od cijele te domaće rock-scene devedesetih, ali uistinu želim naći te impulse koji bi mi upalili lampice da napokon vidim tu izvanrednu glazbu novoga doba, bar kad su u pitanju ta nekad mi (i još, retroaktivno) draga imena poput još Majki ili Pipsa.
Naslovna pjesma na samom početku udara ton – razigranom, neopterećenom svirkom na čijoj tapiseriji Urban razvlači svoje ne osobito "metrički" ugođene tekstove. Pjevajući o svojevrsnom raspolaganju vlastitim atomima, nekoj vrsti oporučnog procesa, on se hvata problematike (be)smrtnosti u formi i u limitima indie-poetike, pa će, naravno, i ostale egzistencijalne dvojbe i probleme zapakirati u vrlo sličnu ambalažu. Srećom, dovoljno je zanimljivih instrumentalnih receptura da prekrije sve rupice iz Urbanove teke. Vješto kombinirajući organsku svirku i sintetička rješenja, bend daje dovoljno masnoće za dobru juhu. Moram priznati da je tu negdje i ležala moja greška s prvim slušanjem – koncentrirao sam se na Urbanov vokal i riječi, umjesto na glazbu koja u paketu daje vrlo solidnu cjelinu. A riječi jedva plivaju sa svojom neopredijeljenošću između artističkih stremljenja i čistog bilježenja toka misli; daju pjesmama težinu koju jedva podnose i baš zato je "Kundera (Atom)", uz instrumentalno nabrijanu "Otporan na život (Dječji glas)" najuspjelija pjesma na EP-ju – repetitivni karakter koji odaje dojam "malo riječi, a puno slike" daje pjesmi nužnu i dužnu "nepodnošljivu lakoću postojanja".
Urban je s bendom ponovno aktivno među nama i čini se da ima još dosta ambicija. S "Kunderom" je napravio solidan pripremni posao. Nekima možda već dovoljno, a meni osobno bar je dao dvije bitne natuknice – da konačno preslušam prethodni mu "Hello" i da iznova u gradskoj knjižnici posudim Kunderinu "Besmrtnost". Za sitost dosta.
Toni Matošin
