Review
Welcome To Goon Island je album prvijenac XX Teensa, britanskih post punkera koji su se nekad zvali Xerox Teens, no, na njihovu nesreću, ime su dijelili s gigantskim proizvođačem fotokopirnih uređaja. Možda je i bolje tako, baš zbog te fotokopirne konotacije Xerox Teens zvuči jako dosadno, sasvim suprotno s ovim odličnim, da ne kažem superzabavnim albumom.
Svojim zvukom XX Teens prizivaju punk i post punk razdoblje koje je nekad haralo Velikom Britanijom. Naravno, zvuk je moderniziran, dodano je mnoštvo artificijelnih zvukova, no sve to skupa zvuči otkačeno, bahato i bezobrazno kao u ona dobra stara vremena. Na otok Goon vas dovodi električna harfa kojom počinje The Way We Were, uz Sun Comes Up jedina pjesma u čijem refrenu ćete uistinu razumijeti tekst. Sun Comes Up na plesni podij poziva možda već izlizanim istočnjačkim zvukom, no kombinacija punka i sitare zvuči nevjerojatno svježe. Ostatak albuma su nabacani zvukovi, nabacani tekstovi, kaos koji je djeluje po principu da sve što padne na pamet XX Teensima ulazi u studio. Ponekad to stvarno zvuči bizarno, kao u slučaju For Brian Haw gdje na kraju, iz vedra neba, frontmen Rich Cash drži monolog. O čemu točno, manje je bitno.
Instrument koji je, osim gitare, XX Teensima omiljen je saksofon. Darlin to čini iznimno zaraznim iako je jako teško skužiti o čemu se to uopće pjeva. Suprotno tom ludom plesnjaku, stoji jazzirani Ba (Ba-Ba-Ba), koji ne treba uplašiti one koji jazz ne vole, jer pop/punk zvuk se u tim trenucima nije izgubio, nego je samo malo mirniji.
U generalnom košmaru zvukova moguće je još čuti isprekidane gitare (B-54), visoke čudnovate synthove koje prekidaju jezive orgulje (Round), ali i cijeli niz crtićkih zvukova dok se pjeva o zamjeni omiljenog šešira iz Čehoslovačke za set zubiju (My Favourite Hat) Valjda svaki zvuk koji su čuli, svaku misao koju su imali XX Teens su utkali u ovaj album. Sve to zvuči kao da je nabacano u zadnji tren, nonšalantno, bez brige i pameti, no, opet, od plitkoga je ovo jako daleko.
Da XX Teens nisu glazbenici , nego neki vaši prijatelji koje dovodite na privatni tulum, pile bi se najegzotičnije kombinacije alkohola, puštala bi se najbučnija glazba, stan bi završio demoliran, i sve to u manje od četrdeset minuta koliko traje ovaj album. Možda će za nečiji puritanski želudac i um ovo biti previše, no ovo je najbolji soundtrack za divljanje ove (2008.) godine.
Ivan Glazer