Avatarium je švedski doom metal bend, relativno mlad, četiri godine, ali sa starijim iskusnim i prokušanim muzičarima. Iza sebe imaju tri albuma, istoimeni „Avatarium“, The Girl with the Raven Mask“ te ovogodišnji „Hurricanes and Halos“. Albumi su im kompleksniji i nisu baš „lako probavljivi“, treba im dati vremena. Ali ako naiđete negdje na njihov koncert, svakako ga treba pogledati jer su uistinu posebni. Na turneju kreću 15.9. iz njemačkog Langena, a nama su najbliže u Beču 29.9. i Budimpešti 30.9. Narativno nam je Avatarium pokušao dočarati producent i gitarist Marcus Jidell.
Bok Marcus, kako si?
Dobro sam! Turneja se približava. Puno je posla.
Nikada niste nastupali u Hrvatskoj pa te molim da nam predstaviš Avatarium.
Puno je tu utjecaja od bendova iz šezdesetih i sedamdesetih kao što su Black Sabbath, Crosby, Stills & Nash, … Mislim da su tri riječi ključne za našu glazbu, a to je mračna, teška i poetična. Uz sve to, dosta smo i energični, ali i emocionalni. Avatarium smo osnovali Leif Edling iz Candlemassa i ja. On nam je sada kao šesti član benda. Ne svira više na koncertima s nama ali nam je kao mentalna figura, čovjek s kojim razgovaramo o idejama i mnogim drugim stvarima. Tu je i naša pjevačica – Jennie-Ann Smith. Mislim da je važno poslušati naše albume i naše pjesme. Mogu ja sada govoriti o bendu jako dugo, ali mislim da je najvažnije čuti naše pjesme. Imamo klavijaturista Rickarda Nillsona. Svi članovi benda su ustvari jako dobri muzičari i jako sam sretan da smo se svi skupa našli i okupili. Ali ipak, na kraju dana moraš čuti naše albume, dati si vremena. A najbolje od svega je da se dođe na koncert gdje se može i vidjeti i čuti o čemu se tu zapravo radi. Tada ćeš uistinu znati što je Avatarium. Važna nam je veza između publike i nas, kada vidimo kako reagiraju na pjesme, kako dišu, kako se njišu…
Ili možeš doći na koncert, stati kao kip i buljiti u pjevačicu cijelu vrijeme kao ja!
To je dobro! To je isto jako dobar znak! Jennie-Ann je jako dobra pjevačica. Jako je ekspresivna, jako svestrana. Može biti snažna i jaka sa jako puno energije i agresije ali jednako tako može biti i vrlo blaga i krhka. Ona je glavni razlog zašto smo različitiji od ostalih bendova. Daje puno različitih značenja našoj glazbi. Svojom ekspresijom će dočarati je li nešto lagano, lijepo, krhko ili uistinu snažno i bombastično. Nama kao bendu je to jako važno! Ako cijelo vrijeme nisi mogla pogled skinuti s nje, znači da ti je jako dobro dočarala našu priču. Jer ona ne samo da pjeva pjesme, ona ih dočara cijelim svojim bićem.
Slažem se! Žena ima karizmu! No nije da me je samo ona očarala nego i kompletan live nastup. Dok mi albumi zvuče malo dosadnjikavo i ne bi ih slušala po cijele dane, koncert je potpuno druga priča, jako je zanimljiv.
Da, trudimo se mijenjati. Imamo tri albuma koji su sasvim različiti i mogu reći da će i četvrti sigurno imati neke novosti. Još smo relativno novi bend, bend u nastajanju, gradimo se iz dana u dan, želimo ostati kreativni a ne zaglibiti u isto. Ne želimo da se na nas zalijepi oznaka da smo „to i to“ i zauvijek ostati takvima. Želimo biti zanimljivi a mislim da zasad to i postižemo. To je proces koji traje. I zato će naš idući album biti još bolji od prethodna tri.
Možeš li predstaviti Marcusa Jidella kao muzičara?
U glazbi sam oduvijek, od djetinjstva. Svirao sam u danskom bendu Royal Hunt, potom u Evergreyu par godina, trenutno idem i na turneje sa Soenom, nekima sam bio session gitarist, ali Avatarium je baš moj bend. U njemu sam i producent i gitarist. Imam i svoj jako lijepi studio u Stockholmu gdje snimam stvari i u kojemu provodim puno vremena radeći muziku.
Izdao si i solo album…
Da. Kada je to bilo – 2013.?! Zove se „Pictures from a Time Traveller“. Stajao je po strani nekih osam godina dok nisam napokon odlučio da ga izdam. Isključivo je instrumentalan, ambijentalan, a dosta su me za taj album inspirirali filmovi.
Kakve filmove voliš?
Volim boje, pretežno tamne boje. Zato mi se sviđa Francis Ford Coppola i njegova trilogija Kuma.
Dobro što je to s vama Šveđanima? (smijeh) Kada sam pitala Kee Marcella (bivši gitarist Europea), zašto si je kao umjetničko ime dao Kee Marcello, rekao je da njegovo pravo ime Kjell Löfbom nitko ne bi upamtio, a da je u to vrijeme Kum bio jako popularan pa je htio zvučati talijanski.
(smijeh) Ne znam, nisam znao za ovo, samo mi se sviđaju filmovi.
Možeš li mi reći nešto o stihovima Avatariuma. Meni je zapeo za oko „Sky at the Bottom of the Sea“. O kakvoj se kontradiktornosti tu radi?
Ne sjećam se sada konkretno te pjesme, znam da ju je napisao Leif Edling, kao i većinu naših pjesama. Jennie-Ann Smith i ja smo napisali dvije. Stihovi su nam uglavnom jednostavne priče ali se mogu protumačiti na više načina, vjerojatno zato i ovaj naslov. I onda tu dolazi Jennie-Ann koja prvo u studiju uđe u tu priču , potom na pozornici priča te priče i svojom izvedbom dolazi do ljudi.
Kako bi pozvao publiku na vaš koncert?
Pa prvo mislim da će to biti jako dobar koncert s jako puno energije, mislim da će publika vidjeti i čuti nešto sasvim drugačije a mi ćemo dati sve od sebe!
