Kadgod mi netko spomene Korpiklaani, uvijek se s osmijehom sjetim onog zlatnog doba folk metala od 2002 – 2008 kada su scenom žarili i palili alkoholizirani mahom finski glazbenici i njihovi podjednako veseli fanovi. Takvih nabrijanih folk metal koncerata danas više nema, ona vesela publika je odrasla i nema vremena za izlaske, dok mlađi većinom pribjegavaju core podžanrovima.
S obzirom da sam Korpiklaani zadnji put gledala prije dvije godine u Barba Negri i bilo je nekako mlako, bez energije i, da tako kažem, otužno, nisam baš krenula prema istom klubu s nekim velikim očekivanja.
Ono što me zapravo veselilo je Turisas, bend koji je otkad sam ih prvi put čula postao moj osobni happy pill i poticaj kad trebam raditi ono što ne volim, a moram – nema tog kućanskog posla kojeg ne mogu napraviti bez, na primjer, pjesme Stand Up and Fight. Od vizualno snažnih stihova do glazbe kao iz kakvog broadwayskog mjuzikla, Turisas se uspješno maknuo od folk metala kao podžanra u kojeg ga počesto i kritika i fanovi pakiraju.
Ali krenimo redom...
Kao što je to bilo i u Zagrebu, večer je otvorio norveški bend Trollfest za kojeg nisam očekivala da će se tijekom godina pretvoriti u kako da to nazovem – trolovski draq queen show. Jesam i li dovoljno politički korektna? Šareni baloni, šljokice, bliješteće tijare, haljinice, suknjice, nema čega nije bilo na toj pozornici. Alestorm i njihova patka su mala beba naspram Trollfešte. Klub je već na samom početku bio pun, atmosfera je bila na samom vrhuncu svih sata vremena njihovog nastupa. Članovi benda su crowdsurfali, svirali među publikom, a vidjeli smo čak i vlakić kojeg je predvodio gitarist odjeven u elegantnu suknju. Ne znam ni sama jesam li bila na koncertu ili kakvom improv-comedy nastupu s glazbenim intervalima.
Ono što je Turisas napravio se zove koncert. Od početka do kraja pravi, profesionalno odrađeni nastup s velikom dozom energije i komunikacije s publikom. Žao mi je što ih je toliko pokopao neuspjeh albuma Turisas2013 objavljenog, očito, prije sad već dugih šest godina, da još uvijek nisu napisali ništa novoga. Drago mi je da barem i dalje aktivno nastupaju te još više proširuju bazu fanova. Potpuno me oduševila zambijska zvijezda – violinistica Caitlin de Ville neprimjetno uskočivši na mjesto Ollia Vänskäe koji je iz privatnih razloga morao propustiti turneju.
Setlista je bila izvrsno zamišljena i svima nam je dobro sjela. Pravo je blago usred tjedna odgledati jedan ovako pršteći pozitivan nastup. Mislim da je ekipi iz Turisasa bilo jasno da uz ovakav mlaki Korpiklaani ne mogu bombastično zatvoriti svoj set (posljednja pjesma glavnog dijela je bila njihova popularna obrada disco evergreena Rasputin) te su tako za bis odabrali dva svoja hita u akustičnom aranžmanu – The March of the Varangian Guard te For Your Own Good. Neobičan kraj, ali pomalo psihodeličan i umirujuć taman za ono što je uslijedilo.
Nakon odrađenog fotografiranja Korpiklaanija tijekom prve tri pjesme, odmaknula sam se prema šanku naručiti pivo da me barem nešto održi budnom. Zapravo, ovaj novi Korpiklaani, tj. Korpiklaani bez piva, i nije toliko loš. Ali, ovaj tip koncerata nije više za njih. Nekako mi se čini da bi mi sve to sjelo kako treba negdje u Finskoj na nekakvoj livadi u proljeće dok polagano ispijam ružičastu limunadu s malo Koskenkorve, nakon što sam se znojila u sauni… I na primjer da sve to gledam u društvu svoje bake koja je taman ispekla domaće kekse. Takva atmosfera bi imala potpunog smisla.
Ovako sam odgledala cijeli koncert s nekakvom nelagodom, nostalgično razmišljajući o 2005. godini i onom velikom kolu kakvog smo plesali na koncertu nekadašnjeg Korpiklaanija.
{gallery}korpiklaani_hu2019{/gallery}
