Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Allan Harris

Ovogodišnji Umbria Jazz festival završio je 21. srpnja. Od 1973., otkad se festival održava, organizatorima polazi za rukom da na jednom mjestu okupe i najutjecajnije i tek proslavljene, a ponekad čak i još neproslavljene suvremene jazz glazbenike iz cijeloga svijeta. U velikoj većini slučajeva to je Amerika, a nakon Amerike, Italija, no znali su se tu i tamo pojaviti i neki Brazilci, Francuzi ili Kamerunci.

Tako je bilo i ove godine. Na glavnoj, vanjskoj pozornici festivala Areni Santa Giuliana, nastupio je kamerunski basist i pjevač Richard Bona i svojim nastupom zasjenio koncert Chicka Coree i njegovog Spanish Heart Banda održanog netom prije.

Bona se s jazzom upoznao vrlo rano svirajući kao trinaestogodišnjak gitaru u jazz klubu Douale čiji ga je francuski vlasnik upoznao s glazbom Jaca Pastoriusa, nakon čega je gitaru zamijenio električnim basom. Sredinom 90-ih godina seli se u New York gdje je svirao s glazbencima kao što su: Joe Zawinul, Larry Coryell, Michael Brecker, Randy Brecker, Mike Stern, George Benson (također glazbenik ovogodišnjeg festivala), Branford Marsalis, Bobby McFerrin i Pat Metheny.

Jednostavnije rečeno, njegovu glazbu obilježava spoj afričke, flamenco, kubanske i jazz glazbe, virtuozna tehnika sviranja basa i specifično opojno pjevanje ukorijenjeno u afričkoj tradiciji. Sve se to moglo doživjeti i čuti u Umbriji. Ukoliko niste bili u mogućnosti čuti Bonu uživo, pokušajte pronaći album: Bona Makes You Sweat, snimljen 2007. u Budimpešti kao zamjenu za taj posebni doživljaj.

U glazbenom smislu dominantno inteligentan i gotovo svemogući Chick Corea bio je očekivano dobar, predstavio je novi album Antidote sa svojim novim sastavom Spanish Heart Band što je još jedna nova u nizu raznolikih glazbenih kombinacija kojima Corea uspješno barata već dugi niz godina. Uz sve odlične članove sastava i plesača Nina de los Reyesa posebno bih istaknuo trombonista Steva Davisa čije su dobro procijenjene solaže i topao ton dopirali nešto malo dalje od ostalih zvukova.

Diana Krall with Joe Lovano

Diana Krall sa svojim je sastavom i gostom Joe Lovanom iznenadila strastvenom, swing-ritmičnom, ali i prirodno grubljom izvedbom koja nije bila toliko očita u njenim studijskim albumima. Posebno se isticao gitarist Marc Ribot koji je svojim neobičnim pristupom uvelike utjecao na takvu divlju atmosferu.

Iste večeri u Areni Santa Giuliana nastupili su: sastav Snarky Puppy te kasnije, sastav Kamasija Washingtona. Bila su to dva izvrsna koncerta. Snarky Puppy pokazao je svoje raznolike zvukovne mogućnosti te otvorenost prema novim glazbenim pravcima spajajući ih suptilno i logično u kompleksne, ali zvučne i pamtljive solaže, dok je Kamasi Washington predstavio svoj novi album Heaven & Earth, jednako moderan i jednako veličanstven kao i dva prijašnja široko proslavljena albuma: The Epic i Harmony Of Difference. Zvuk njegovog instrumenta ima spiritualne elemente Johna Coltranea i Pharoaha Sandersa, ali i melodijsku gradnju koja podsjeća na saksofonista i skladatelja Waynea Shortera.

U Teatru Morlacchi na suprotnome dijelu same jezgre Perugie atmosfera je bila drukčija. Koncerti su najčešće počinjali kasno, uglavnom nakon što bi završili oni u Areni Santa Giuliana. Sva buka i različiti zvukovi koncerata na trgovima i uličnih svirača na svakome uglu grada naglo bi prestali kad se ušlo u to površinom malo osamnaestostoljetno kazalište s brojnim balkonskim ložama na više katova. Pozornost koju su glazbenici tamo dobivali bila je neupitno veća nego u bilo kojem drugom dijelu grada, barem na početku koncerata, kad publika još nije popadala u san sa čarobnim soundtrackom. Nisam siguran da je publika doslovno spavala, no to ne bi bilo čudno i nije isključeno da nije.

Terence Blanchard and E Collective

Koncerata je tijekom dana bilo mnogo, a vremena za proradu informacija i zvukova malo. Bez obzira na to, održani su i u tim kasnijim satima brojni čarobni koncerti. Možda najsnažniji među njima bio je koncert Terenca Blancharda koji je svojim sastavom E Collective trijumfalno obilježio četvrti dan festivala. Svirali su skladbe s albuma: Breathless i Live. Na klaviru je studijskog člana sastava Fabiana Almazana zamijenio Gerald Clayton. Ono što mi je taj koncert zadržalo u sjećanju i ostavilo snažan dojam je način na koji se glazbenici nisu isticali pojedinačno i u prvi su plan stavljali zajednički zvuk. Solaže su bile iznimno suptilne, a odabrane skladbe vrlo proživljene i nije im se dodavalo ništa nepotrebno.

Sljedećeg su dana u kazalištu nastupili Marquis Hill i njegov Blacktet. Hill je mladi čikaški trubač koji je zadnjih godina, nakon pobjede na internacionalnom "Thelonious Monk" natjecanju 2014. izgradio veliki ugled, kako na čikaškoj tako i na cijeloj američkoj sceni, surađujući s različitim mladim glazbenicima koji prednjače u kombiniranju jazz glazbe s novim elementima i žanrovima. Jedan od njih je Makaya McCraven na čijem je albumu In The Moment moguće čuti i trubu Marquisa Hilla. U njegovim (Hillovim) se albumima tako nalaze i elementi hard bopa, post bopa jama i hip-hopa, nerijetko sa stihovima. Objavio je dosad osam odličnih albuma računajući i EP-e. Posljednji album je prošlogodišnji Modern Flows, Vol. 2, ali ne mogu prijeći preko njegovog imena, a da vam ne preporučim, ako ne sve, onda barem Sounds Of The City iz 2012. ili The Way We Play iz 2017. godine.

U njegovu se Blacktetu našao i mladi vibrafonist Joel Ross koji se idućeg dana vratio u Teatro Morlacchi i odsvirao još jedan koncert sa svojim novim sastavom s kojim je ove godine snimio svoj prvi samostalni album o kojem se u posljednjih nekoliko mjeseci često govori i piše: Kingmaker. Marquis Hill tijekom predstavljanja članova sastava nazvao ga je "youg genius", a njegov samostalni koncert obilježio je njegov način sviranja s posebnim naglaskom na ritmu, a u odnosu na Blacktet, Rossov je sastav uveo i neke elemente free jazza.

Marquis Hill and Blacktet

Neki su se intimniji koncerti održali i u Galleria nazionale dell'Umbria, bili su to između ostalih i nastupi Freda Herscha, Kennyja Barrona i Johna Patituccija. Bili su to snažni koncerti na koje je publika reagirala s velikim oduševljenjem.

Na jedno čarobno putovanje u kazalištu Morlacchi poveo nas je legendarni Charles Lloyd u neobičnoj i hrabroj kombinaciji glazbenika u kojoj ga na studijskim albumima dosad nažalost nije bilo moguće čuti. Uz dvojicu standardnih Lloydovih suradnika, bubnjara Erica Harlanda i basista Reubena Rogersa na pozornici su se našla još dvojica, i to dvojica gitarista, Julian Lage i Marvin Sewell koji su se izmjenjivali s različitim, ali komplementarnim stilovima sviranja. Lageovo sviranje obilježili su vedrina, jasnoća tona i virtuozna sposobnost izmjena brzih melodičnih ideja, dok je Marvin Sewell svoj dio obilježio nevjerojatnim osjećajem za blues i sposobnošću za pričanje priča instrumentom. Svirali su pjesme koje su bile razvučene u duge jamove svirane na spiritualne, rocn'n'roll i country načine, a najmanje je od svega u njihovom zvuku bilo jazza kakvog smo navikli slušati i možda je upravo to dalo takvu posebnost tom nastupu.

Charles Lloyd

Svi ljudi koji su tih srpanjskih dana izašli na ulice, bili oni stari ili mladi Peruđani, turisti koji su odsjeli u Perugi po izlasku iz Toskane ili oni koji za dana nisu stigli do Rima, glazbenici i ljubitelji glazbe, svi su oni činili dio te bajkovite glazbene atmosfere koju vrijedi osjetiti.