Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

deerhunter 1

Nezahvalno je zvati se Deerhuter. Dečki iz Atlante su posljednjih petnaestak godina u samom vrhu stvaralaštva nezavisne rock glazbe, ali eto, uslijed nekih okolnosti, nikada nisu bili zaštitno lice neke „scene“. Samozatajni Bradford Cox i prateće mu društvo samo svira i putuje, troše malo ili nimalo vremena na izgradnju nekog imidža koji će se svidjeti slušateljima, pa na kraju dana uz lovce na jelene ostaju samo oni koji zbilja slušaju glazbu i ništa više, a ni manje.

Predivni glazbeni kolaži uz sanjivo udaljene vokale i slojevitost naizgled jednostavnih pjesama glavne su odlike Deerhunterova zvuka koji uz sve to, krije i malo “južnjačke prašine“ rodne im Georgije. Deerhunter je onaj poseban bend koji sigurno voliš ako im pošteno daš šansu. Studijski pak pokazuju jedno ljudsko lice jer nisu baš svi albumi koje su izbacili sjajni, no barem dva idu u kategoriju žanrovskih remek-djela, pa je pomalo teško zaboraviti na Halcyon Digest i Weird Era./Microcastle dok slušaš novi album „Why Hasn’t Everything Already Disappeared? “. Za one koji ne znaju, gore spomenuta dva albuma su apsolutno remek djelo moderne glazbe i svi bi ih trebali barem jedno preslušati Noviji radovi prate ideologiju prethodnih, uz nešto slabije rezultate.

Bez obzira na sve ovo, Deerhunter je ime koje se izgovara s poštovanjem, pa nije za čuditi kako je njihov prvi nastup u regiji (barem koliko sam ja upoznat) bio „the događaj“ za sve oni koji razumiju kvalitetnu glazbu bez nepotrebnih neglazbenih stranputica. Malo je porazno da je takvih sinoć u ljubljanskoj Kino Šiški - bilo malo.

Predgrupu Domen Don Holc (samostalni projekt člana slovenskog Koala Voice) nažalost nismo uspjeli uhvatiti jer smo zapeli na autoputu. Što se tiče Deerhuntera, mišljenja su debelo podijeljena jer sam sinoć po drugi put svjedočio savršenom bendu koji eto, sabotira samoga sebe. Kako pročitajte u kratkom rezimeu u nastavku ovog teksta.

deerhunter 3

Decibeli su jedna prava mala glazbena filozofija. Neki ih koriste kako bi balansirano poslali glazbu u razglas „ohlađenu na perfektnu temperaturu“. Jasno, različiti žanrovi glazbe iziskuju različite glasnoće, pa je teško uzeti za zlo nekom DJ-u što svoje debele bass trake odašilje glasno u prepunu dvoranu. Nekima je pak decibelaža alat za stvaranje atmosfere. Swansi redovito šalju one slabijeg srca van dvorane jer njihov monstruozni zvučni zapis dobiva svoj puni smisao kada zauzme svaki kutak prostorije. Što se Deerhuntera tiče, iz meni neobjašnjivih razloga, njihova filozofija je slična onoj puno robusnijih Swansa. Kakva šteta.

Spomenuo sam već slojevitost Deerhuntera. I ne radi se tu u nepreglednim i neurednim preklapanjima buke. Njihove pjesme su kao precizni mehanizam s nekoliko dijelova koji dišu u skladu i zbilja postoje s razlogom i svrhom. Njihova glazba nema viška i manjka elemenata. Kada takvu predivnu zvučnu sliku šaljete uz optimalnu glasnoću, slušatelj hvata sve. Imao sam sreće prije tri godine gledati Deerhunter uz takve, savršene uvjete, i dan danas smatram da je to bio možda i najkvalitetniji koncert koji sam gledao u životu. Sinoć pak, uz preglasan mix, Deerhunter je malobrojnoj publici pružio bizarno iskustvo. Zvuk je najkvalitetniji bio 5 metara van dvorane u hodniku kod šanka. Svaki korak unaprijed značio je testiranje ušnih kanala. Nemojte me krivo shvatiti, nemam ništa protiv moćnih i glasnih razglasa, no srce me zaboljelo kada sam čuo koliko se gubi detalja u toj silnoj glasnoći. Najžalosnije od svega, zvuk je i dalje odašiljao sve informacije, no đabe ako pola vremena provodiš boreći se sa samim sobom i svojim ušima.

deerhunter 2

Na kraju sam većinu vremena koncert gledao iz hodnika. Moram priznati da mi se svidjelo. Nije bilo nikoga, sklapao sam oči i uživao. No Bradford me je zakinuo za koncertno iskustvo. Imam osjećaj kao da sam bio na kavi uz jam session. Tko zna možda je i to bila poanta – ako jest, onda je Deerhunter bizarna tvorevina ljudi i ideja.

Na kraju dana, a i sada jutros, ostaju lijepe uspomene. We Would Have Laughed za kraj seta i jedan opušteno Bradfordov mic-drop nakon završnog thank you. Obožavam kada je netko svjestan koliko je jebeno dobar. Šteta što su i tvrdoglavi s tim glasnoćama. Sve u svemu 10 rođendan Šiške je u svoj prebogati mozaik i CV upisao i taj famozni Deerhunter. Drugi put se nadam open-air iskustvu u gradskoj zoni gdje će ih netko natjerati da se stišaju. E to će onda tek biti spektakl.