Trinaesto izdanje Pozitivnog koncerta, najvećeg i najdugovječnijeg domaćeg dvoranskog glazbenog događaja, održati će se u subotu 2. prosinca u zagrebačkom Domu sportova uz nastupe čak pet izvođača – Brkova, Kawasaki 3P-a, Elementala, Repetitora i Otrovne Kristine. Pozitivac je odlična prigoda i da predstavimo bendove koji će nastupati kroz 7 presudnih albuma.
Prvi na redu je Shot iz grupe Elemental koji uvodno napominje: Evo sedam meni bitnih albuma koje sam odabrao. Da nitko ne pomisli da su složeni nekim redom važnosti, stavio sam ih abecedno. Svi su mi jednako bitni i jednako dobri! - Shot/Elemental :)
JJ Johnson & Nat Adderley – "Yokohama Concert" (1978.)
Davno davno, dok sam intenzivno radio beatove ovaj album mi je bio nepresušan izvor samplova. S vremenom mi se zavukao duboko pod kožu pa je završio na standardnoj playlisti. Danas kada ga slušam, s golemim vremenskim odmakom, mislim da je to jedan od luđih albuma i nevjerovatno je da se tako brijalo još 1977. Ima tu svega – tvrdog be-bopa, loop dionica, syntheva. Zvuči kao da je danas objavljen!
Buju Banton – "Inna Heights" (1997.)
Nisam nikada skužio je li Buju Banton toliki genijalac pa je uspio na brzinu zakucati toliko golemu količinu fenomenalnih pjesama, ili je (netipično za reggae/dancehall izvođače) dugo i temeljito radio sve pjesme na ovom albumu da sve sjedne na svoje mjesto i bude tako fino zaokružena cjelina. Ali činjenica je da na ovom albumu svaka stvar radi. Drugi su uspjevali nabosti po koji singl, uglavnom na riddim kompilacijama, a Buju je nabo cijelu albumčinu. Ovo sam vrtio do besvjesti. Svaki puta sve glasnije i glasnije!
Christophe Maé - "On trace la route" (2010.)
Nemam pojma koji je to lik, ne znam ništa o njemu niti sam ga ikada prije čuo. Sjedio sam u skučenoj sobici jeftinog hotela u Parizu i jedini TV program s muzikom vrtio je rotaciju francuskih hitova. Većinom sranja. Ovog lika sam tu ubrao jer mi je jedna pjesma bila sasvim okej. Neki akustični pop, simpatične melodijice, francuski ionako ne razumijem, al' valjda ima neki suvisao tekst jer spot prati nekakvu radnju. I ajde idem skinuti album da malo provjerim. I dan danas nemam pojma o čemu ovaj pjeva jer i dalje ne znam francuski. Ali zvuči sjajno. Tolika lakoća slaganja pop melodija, izvrsna integracija svirke i programirane mjuze. I ono što je meni također jako bitno – mix je savršen. Previše puta sam taj album preslušao pa je red da ga spomenem!
Common – "Like Water For Chocolate" (2000.)
Hip hop u tom vremenu sve više odlazi u bling-bling i seljaštvo u njemu buja. Istovremeno jača pravac unutar hip-hopa koji se tome opire i odlazi sve više u retro, oslanja se na stari soul i jazz. Ovaj album je to – Common u svom najboljem izdanju. Izvrsni tekstovi i beatovi koji su nevjerovatni. Soulaquarians predvođenim Jay Dee-om stoje iza cijele produkcije. Sjajan album!
Dr. Israel – "7 Tales of Israel" (1996.)
Na ovaj sam se album zakačio davno kada još internet skoro pa nije postojao. Nabavio sam CD, kopirao ga na kasetu i vrtio ga do besvijesti. Pojma nisam imao tko je Dr.Israel (niti danas ne želim googlati ga da ne uništim dječačku percepciju njega!). No album je remek djelo. Kombinacija alternativnog drum'n'bassa, duba, afričke tradicionalne glazbe s tekstovima iz starog zavjeta. Suluda kombinacija! Sluša se isključivo kao album jer se pjesme pretapaju jedna u drugu i vode na neko putovanje oko cijelog svijeta.
Everlast – "Love, War And The Ghost Of Whitey Ford" (2008.)
Lik je uzeo sve što se može uzeti s megapopularnim House Of Painom. Nakon toga skoro odapeo od srčanog udara. Zatvorio se u sebe, odjebao hip-hop i uhvatio se akustične gitare. Prvi solo album mu je bio fora, ali ovaj, za njega drugi, je zakucao do kraja. Nevjerovatne pjesme. I ti tekstovi koji u tri lajna stvaraju slike koje neki ne mogu u cijelom versu. Uh kakav album!
The Roots – "Illadelph Halflife" (1996.) / "Things Fall Apart" (1999.)
Ovo su dva albuma koja ne mogu odvojiti i moram ih staviti na listu zajedno. Meni su The Roots bend koji me najviše razvalio. Na svim razinama – od toga da me naučio da hip-hop može biti odsviran, preko sounda koji je sasvim drugačiji od svega u tom žanru, do rima i poruke koja je također gotovo anti-hip-hop. Illadelph Halflife je album koji su napravili s idejom da se probiju u mainstream, a da pri tome ne odustanu od svog bendovskog principa. Nije im baš pošlo za rukom, iako album nije bio totalni flop. Things Fall Apart su radili bez puno opuštenije nakon ne toliko dobre prođe Illadelpha – i napravili stvarno komercijalan album. Možda zato što su naboli hitčinu na kojoj je Erykah Badu (koju oni nisu željeli na pjesmi jer je to sve smislila i originalno otpjevala Jill Scott). Ja ne znam koji je od ova dva albuma bolji. Najbolje ih je slušati u kontinuitetu!