Review
Iako je uvijek zanimljivo slušati o umjetnicima koji su nastali kao čuda prirode iz nezamislivo loših uvjeta ne treba ni podcijenjivati one koji su iskoristili dobru genetiku i mogućnost umjetničke naobrazbe koja im je od najranijih dana bila pružena. Jedna od takvih umjetnica s pedigreom je Charlotte Gainsbourg, izvrsna francusko-engleska glumica i pjevačica.
Naziv albuma, IRM je potekao od francuske verzije za MRI, magnetsku rezonancu kojoj je genijalna Gainsbourg često prisustvovala zbog posljedica izljeva krvi u mozak 2007. Samu inspiraciju za stvaranje glazbe je pronalazila za vrijeme snimanja kontroverznog filma Antichrist, danskog redatelja Larsa Von Triera. Ta informacija bi lako mogla ovom albumu donijeti nepotrebne predrasude jer je Antichrist tek prodavanje besmislenih provokacija pod umjetnost. Srećom, IRM to nije.
Producent ovog albuma je glazbeni kameleon Beck i tom činjenicom ovaj album počinje ostavljati dojam poprilično zvjezdanog djela. I to uistinu i jest. Eksperimentira se naveliko, no srećom, to se ne radi nauštrb izvrsnih pjesama, dapače, postignuta je još već eklektičnost ionako uspješne na svim poljima Gainsbourg. Izvrstan primjer se vidi odmah na početku albuma, u teškim beatovima Master's Hands.
Gainsbourgini filmski interesi se osjeti kroz cijeli album, kroz nadrealne tekstove i dramatičan zvuk te bi sasvim lako mogli biti soundtrack za neko djelo. Prednost ovog soundtracka bi bilo to što može stajati kao samostalan album, test na kojem mnogo sličnih djela pada tek tako. Osim tog, seksualnost pršti kroz sve oblike kroz koje njen sugestivni glas prolazi: od zavodljivog šaptanja do opsjednutih visokih dionica nalik na zavijanje duhova.
Pjevala ona na francuskom ili na engleskom, Charlotte Gainsbourg uvijek zvuči onako tipično francuski. Beck tu može maskirati teško probojnom produkcijom, no francuska seksualnost isijava mnogo jače. Svestran i neubičajeno zavodljiv album. Baš kao sama Gainsbourg.