Review
Ovaj album je apsolutno daleko izvan mog glazbenog interesa, ali jedna sam od onih koja se ne boji priznati da je kao sedmogodišnjakinja imala kompletno cijelu sobu okićenu posterima isključivo ovog boy-banda (jer N'Sync su uvijek bili stepenicu ispod Backstreet Boysa bez obzira na Justina Timberlakea koji im je zapravo uvijek i bio jedina svjetla točka), a i dalje mi se lice ozari svaki put kad čujem neki od njihovih vječnih hitova, bilo to slučajno na televiziji ili, nedaobog negdje vani, jer onda uslijedi i oponašanje njihovih preemotivnih facijalnih ekspresija i korografija ručicama pa bude grdih scena. Sve u svemu, eto, zombie boy-band Backstreet Boys su se ove godine vratili s novim albumom „In A World Like This“ i ja sam odmah ugrabila priliku za recenziranje jednog ovakvog djela jer će ova petorka ipak uvijek imati jedno posebno mjesto u mom srdašcu.
Dakle, ovo izdanje nam donosi čak 14 novih pjesama. Nakon prvog slušanja par se pjesama odmah istaknulo kao potencijalni hitovi, krenuvši od prve, za koju su momci snimili i spot. Pjesma nosi isti naziv kao i album, tematika je, naravno, ljubavna (ti si super, uspjet ćemo u ovom okrutnom svijetu jer se jako volimo i sretan sam što te imam, jer si super), veselje i pozitiva se nastavlja kroz sljedeću, nimalo romantičnog naziva „Permanent Stain“, ali i ona prati istu tematiku (ostavila si trajnu mrlju na mom srcu i nitko ju ne može izbrisati nikad jer si super i jer te volim).
Uglavnom je sve na istu šablonu, ali onda dođemo do meni osobno najzvučnije od svih, mislim da bih mogla reći da mi je ta pjesma favorit albuma, ali isključivo zbog vrlo pamtljive melodije. Radi se o „One Phone Call“. Samo ime mi je dalo naslutiti da se radi o nekoj zatvorsko-ljubavnoj tematici, što je zapravo i istina, ali na kraju nisam sigurna želi li pjesnik reći da se osjeća kao u zatvoru jer godinu dana nije vidio svoju ljubljenu, jer je bio smeće prema njoj pa sad pati i shvaća koliko mu ona znači, ili je zbilja u zatvoru pa joj na jedan svoj huliganski način želi reći koliko ju voli riječima da će ona „uvijek biti njegov jedan poziv“, na koji ima pravo, je li. Sve u svemu, jako me zabavila, možda i previše.
Ostatak albuma je manje-više sastavljen od prozirnih pjesmuljaka i laganica s dosta akustike, što tu i tamo uho zavara da se radi o indie popu, ali moram istaknuti jednu koja me baš iziritirala. „Feels Like Home“ je jedna od onih pjesama koje bendovi i pjevači naprave kao za fanove, ističući da im je divno u životima isključivo zbog njih i gdjegod da dođu na ovom planetu, osjećaju se kao kod kuće upravo zbog tih silnih ljudi koji ih štuju poput bogova. Bljuć. Ne volim ta pretjerana ulizivanja, makar nisam mogla drugo niti očekivati, ali ipak. No me gusta. Taj gorak okus poprave zadnje dvije pjesme na albumu, „In Your Arms“ (dosta elektroničasta, da je se primi neki zvučni DJ vjerojatno bi bila hit za Zrče) i „Take Care“ (opet jedna optimistična, „feel good“ pjesmica s upečatljivim ritmom i slatkim višeglasjem).
Zaključak? Ne daju se momci još. Jesu malo ostarili izgledom i ozrelili poput kakvog voća, možda i razvili koju novu ovisnost, ali ipak se i dalje uspije prepoznati taj jedan štih koji imaju samo bekstrići i niti jedan drugi boy-band devedesetih. Situacija se za njih s ovim albumom neće drastično promijeniti, kao ni s prošlim „This Is Us“ iz 2009., što znači da će i dalje živjeti na staroj slavi i ostatku ljubavnih iskrica koje su prema njima uzgojile žene koje su za vrijeme vrhunca njihove slave bile djevojčice i tinejdžerke. I ako će opet dolaziti u našu krasnu europsku domovinu, a možda neće jer ni te 2009. nije bila neka navala, nažalost, opet ću se gurati u prve redove bez srama, ipak su to bekstrići i kao takvi dosta velik dio pop glazbe devedesetih, bez obzira na sva sprdanja zlobnika. Kako god, htjeli mi to ili ne, (moram ovdje iskorititi onu izlizanu, vjerojatno će me malo zaboljeti, no što je tu je), ali „Backstreet's back!“
Mirjam Mafalani
