Megalomania

Review

Zagrebački rock-dvojac Gatuzo krajem 11. mjeseca 2014. izdao je svoj četvrti album “Megalomania”. Da odmah riješimo tu obaveznu usporedbu s Black Keysima, izgleda da se dvojac iz Zagreba, jednako kao i dvojac iz Austina, odlučio na sličnu putanju svoje karijere, s odmakom od 3 godine. Nastali 2004., tri godine nakon američkih pandana, 2014. odlučili su dodatno ublažiti oštricu svojih energičnih pjesama, dakle, tri godine nakon izdavanja albuma “Brothers”, svojevrsne prekretnice u karijeri dvojca iz Austina (Zapravo, "Brothers" je izdan prije četiri godine, ali tri zvuči bolje za moju analogiju). Daleko od toga da se u ovoj situaciji radi o kopiranju (nikad nisam shvaćao usporedbu s dotičnima, jer zajednički im je samo broj članova i pripadajući instrumentarij ali, tko zna), jer Šiljo (to jest, Damir Trkulja, gitara i vokal) nesumnjivo zna napisati dobru pjesmu, u ovom slučaju njih četrnaest.

Prethodni albumi imali su jednu do dvije kvalitetne laganice, a ostatak albuma predstavljale su žestoke i brze rasturačine. Glavna razlika koja se odmah vidi na ovom albumu jest to da je omjer laganih i žestokih pjesama ovaj put uvjerljivo na strani laganica, uvjetno rečeno. Sve te “laganice” zapravo su klasične rock-stvari sasvim normalne brzine, no, za pojmove Gatuza iz prošlih vremena, to su laganice. Sve su to redom odlične stvari ponekad sporijeg, ponekad bržeg tempa, no više nema nijedne adrenalinom nabijene pjesme koja pršti energijom, kao što ih je bilo na prijašnjim uratcima.

Za prvi singl odabran je duet “Povrijedili smo jedno drugo”, na kojoj gostuje Goran Bare. Odabrana je vjerojatno zbog dodatnog publiciteta, preostalog od svađe o Šiljinom odlasku iz Majki, pa ova pjesma predstavlja svojevrsno pomirenje između dvojice glazbenika, iako nekako sumnjam da je pjesma bila tako zamišljena. Navedeno je vjerojatno jedini razlog za odabir, jer postoji bar deset kvalitetnijih pjesama na albumu. No, što ja znam, meni ni singl “Teške boje” nije baš nešto, a vidi kako je prošao. Čak i druga kolaboracija na albumu, pjesma “Šutnja”, bez obzira na neobičan odabir suradnje u vidu Saše Antića iz TBF-a, ima veći potencijal za singl. Repanje na prvu sjeda malo čudno, no zapravo je gotovo idealan izbor; ne mogu zamisliti ni jednog drugog vokalista na njegovom mjestu. Naravno, o kvaliteti pjesme ni ne trebamo govoriti, Šiljo zna znanje. Sljedeća, klavijaturama obogaćena “Kraj nije kraj” po mom mišljenju je najjača pjesma na albumu. Zapravo ne, bolja je “Ne boli”. Ili možda ipak “Ništa”. Ili “U mojoj glavi”. Možda i “Centar svijeta”. A ni prije spomenute kolaboracije nisu loše, štoviše.

Nema sumnje, Gatuzo je sazrio, i to u jedan od trenutno najboljih “malih” rock-bendova u RH, a vjerojatno i šire.

Vilim Ivančan