Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Srpanj 1984
Format Albumi
Vrsta Alternative/Indie Rock / Hardcore Punk / American Underground / Punk/New Wave / College Rock
Dodano Utorak, 23 Srpanj 2019
Žanr Rock
Length 1:10:23
Broj diskova 2
Edition date Srpanj 1984
Država SAD
Etiketa SST
Tags Husker Du SST

Review

Negdje početkom 1980-ih nadobudni fanzinski novinar po imenu Steve Albini, danas priznat kao zaslužni indie producent i glazbenik, a tada poznat samo po svojem nabrijanom spisateljskom stilu u kojem je preispitivao, ma zapravo vrijeđao, sve postojeće glazbene vrijednosti oko sebe, radio je interview s Bobom Mouldom, pjevačem i gitaristom benda Hüsker Dü.

Imao je taj bend u to vrijeme reputaciju jednog od najupornijih i najmarljivijih na američkoj underground sceni, s dva albuma iza sebe koje se moglo svesti pod kategoriju ekstremno brzog hardcorea. Čekalo ih je objavljivanje već snimljene prve ploče za prestižnu (prestižnu, naravno, u okvirima neovisne scene) diskografsku kuću iz Kalifornije SST, u vlasništvu gitarista i glavnog autora benda Black Flag, Grega Ginna.

Ta prva ploča za SST, objavljena u listopadu 1983., bila je mini-LP, zvala se „Metal Circus“ i jedan ju je pametan rock kritičar nekoliko godina kasnije nazvao „nebrušenim dijamantom“. Nakon par godina brzog hardcorea HD su objavili pjesme koje su najavile da je riječ o bendu koji puca na visoke ciljeve. 

Unatoč svemu, mislim da je i najzagriženijim ljubiteljima njihova zvuka tada bilo nemoguće predvidjeti da će ovaj bend iz Minneapolisa u iduće četiri godine preći fascinantan put do statusa jednog od najznačajnijih rock bendova koje je Amerika ikada imala. Dobro, možda su neki od njih i naslutili nešto nakon što su pročitali razgovor s Mouldom, razgovor koji je godinama kasnije citirao Michael Azzerad u svojoj predivnoj knjizi o američkom undergroundu osamdesetih pod nazivom „Our band could be your life“.

"Pokušat ćemo napraviti nešto što će biti veće od cijele te slabašne ideje rock and rolla i benda na turneji. Ne znam što će to biti, moramo to još otkriti, ali će definitivno biti iznad cijele priče o ’punk rocku’ ili nečega sličnog", govorio je tada Mould žgoljavcu iz Chicaga.

Nešto što je trebalo biti "veće od rock and rolla" snimljeno je te 1983. u  Kaliforniji, s kućnim producentom SST-ija Spotom. Ono što je prethodilo snimanju bio je fanatičan rad na pjesmama i njihovom konačnom obliku, a potom sviranju istih na koncertima diljem SAD. Bila je to stara i provjerena „fora“ Moulda, basiste Grega Nortona i bubnjara Granta Harta, da nove pjesme provjeravaju pred publikom.

Kada su ušli u studio u Redondo Beachu, bili su spremni. U 40 sati bend je snimio materijal za dupli, konceptualni album koji je trebao zgaziti sve konformističke predodžbe o punk rocku i, jednostavno, "biti veći" od njih.

Tako je nastao Zen Arcade, glazbena priča o adolescentu koji je odrastao u uništenom domu s rastavljenim roditeljima, potom panično pobjegao od svega toga, ali samo da bi shvatio da tamo, u vanjskome svijetu, pravi problemi za njega tek počinju.

Uhvatiti se takvih tema u okruženju hardcore pravovjernosti kojem su Huskeri tada, ponajmanje svojom krivicom, pripadali, i to još napraviti na duplome konceptualnome albumu s akustičnim gitarama i klavirskim minijaturama – to je moralo podići obrve čak i za nove ideje uvijek otvorenim ljudima iz SST-ija, koji su tada tragično pogrešno procijenili da su se sa svojom akvizicijom iz hladne Minnesote gadno zeznuli. Prvu nakladu "Zen Arcadea" tiskali su u maloj tiraži, rasprodanoj već par mjeseci nakon objavljivanja u srpnju 1984.

Međutim, Hüsker Dü se nisu uznemiravali. Njihova odluka da bend neće niti pokušati igrati po tuđim pravilima o tome "kako biti cool punker" ili kako uopće voditi karijeru već je bila davno donesena. Jer kada bend koji je sve do tada bio poznat po vratolomnim HC pjesmama kao treću pjesmu na svom albumu stavi akustičnu „Never Talking to You Again“ onda znate da ih nije briga za to što drugi misle o njima.

Trio iz Minneapolisa kasnije će upravo zbog toga biti prepoznat kao jedan od onih koji je svojim stavovima definirao duh istinskog "indie" pristupa vlastitome stvaralašatvu. Čime je utjecao na gomilu bendova koji su došli nakon njega.

Hüskeri se, naime, nisu plašili biti bend koji je, ma kako to pretenciozno zvučalo, svojom glazbom tragao za istinom, za nečim „većim od rock and rolla“. Ono što je, naravno, važno u svemu tome jest da su imali kreativno pokriće za tu ambiciju, odnosno dva autora (Harta i Moulda) koja su svojom vizijom stvorili emotivni svijet s kojim se malo toga u povijesti popularne glazbe može usporediti. U strogo glazbenom smislu Zen Arcade je bio kombinacija apsolutno svih utjecaja kojima je trio godinama bio izložen – od psihodeličnog rocka i detroitskog proto-punka šezdesetih do klasičnog britanskog punka.

Oni su, dakle, svoju priču ispričali i sve zainteresirane pozvali na put praćenja njihovog junaka (ili junakinje) kroz emocionalne i psihološke krajolike odrastanja. Pri tome za vaše slušateljsko iskustvo uopće nije bilo važno jeste li kroz taj istodobno divan i zastrašujući proces prolazili u 'reganovskoj Americi', 'posttitovskoj Jugoslaviji’, 'tuđmanovskoj Hrvatskoj' ili tko zna gdje već.

Emocija koja je ponuđena  na "Zen Arcade" bila je izvanvremenska poput hipnotizirajućeg Mouldovog ohrabrivanja samoga sebe u snu na "Tooth Fairy and Princess" ("Dont give up...") ili Hartovih vrisaka s opustjele plaže života na "Standing by the Sea“. 

Eto, o tome je riječ – u junaku ovih priča svatko je od nas mogao prepoznati barem dio sebe i vlastitih trauma iz onih godina kada smo svaki dan nešto morali, često vrlo bolno, naučiti (kako urlajući opisuje Mould u otvarajućoj pjesmi "Something I Learned Today") o sebi, životu i ljudima oko sebe.

Odbijanje robovanja ovome ili onome žanru i usmjeravanje na ono što je doista važno, a to je da imate reći nešto svijetu koji vas prijeti progutati – to je esencija ovog albuma. Mit o zbunjenom adolescentu koji pronalazi spasenje u „duhu rock and rolla“, njegovu hedonizmu ili navodnoj oslobađajućoj snazi bio je do te 1984. već razbijen na komadiće i izgledao je poput junkyarda s omota albuma po čijem smeću Mould, Hart i Norton hrabro koračaju. Ono što je Zen Arcade pokušao učiniti bilo je pažljivo kupljenje tih rasutih komadića i sastavljanje novoga mozaika koji je trebao poslužiti kao putokaz prema nečemu novom.

Upravo ove godine obilježavamo 35 godina od ovoga albuma koji je od tada do danas pronašao svoje mjesto na svakoj ozbiljnijoj listi najboljih albuma rock and rolla u povijesti.

„Da nije bilo njih, ne bi bilo niti Foo Fightersa“, rekao je otprilike Dave Grohl, frontmen stadionske atrakcije koja je nedavno cirkusirala u Puli.

Kada je Black Francis iz Pixiesa tražio članove s kojima će pokrenuti bend, opisao je budući projekt kao „Hüsker Dü meet Peter, Paul and Mary“.

To su samo dvije male crtice koje opisuju koliko su Hüskeri usmjerili gibanja unutar popularne glazbe u tih 35 godina.

U međuvremenu, Bob Mould je zasluženo postao indie institucija koja će idući mjesec po prvi put svirati u Hrvatskoj (na Super Uhu u Primoštenu).

Potpisnik ovih redova će, nažalost, propustiti taj koncert, ali nije propustio onaj Granta Harta u Galeriji SC-a Zagrebu u travnju 2010. Jedan od onih koncerata koji u sat vremena sublimiraju nadu, potragu, očaj i radost cijeloga jednog naraštaja.

Hart, koji je preminuo 2017. od posljedica borbe s rakom, Hepatitisom C i dugogodišnje ovisnosti, već je tada izgledao jako loše. Ali, sve je to postalo nevažno kada je iz toga namučenog mršavog tijela izašao onaj prekrasni, anđeoski glas koji transcendira vrijeme i prostor.

Jednom prigodom, davno, puštao sam svojoj prijateljici "Zen Arcade". Prijateljici koja je odrastala na sasvim drugačijoj glazbi i s iskustvom rastavljenih roditelja. Njezina borba s takvim naslijeđem bila je vidljiva iz svake njezine riječi i pokreta. Došli smo do "Whatever", pjesme koja negdje pri kraju albuma progovara o tome kako iz vlastite kože ne možemo i kako jedino kroz opraštanje sebi, roditeljima i svima drugima koji su nas povrijedili možemo doći do mira. Pažljivo je slušala, a kada je pjesma završila, pogledala me je i rekla: "Stvarno je tako". Shvatio sam da je i nju, bar za trenutak, dodirnuo onaj nevjerojatan osjećaj katarze i ohrabrenja kojeg su Hüsker Dü svojom glazbom, u svojim najboljim danima, znali proizvoditi i darovati  slušateljima. Oni koji su imali sreće to osjetiti znaju – bolje od ovoga teško da može.

Goran Andrijanić

Hits 360

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42