Review
U zadnje vrijeme postala je već poštapalica spominjati uzlet mlade domaće kantautorske scene kad god se pojavi neko novo ime uklopivo u tu priču; neću se uopće truditi tom kontekstu oteti Queen of Sabe, odnosno, Sabinu Herman, mladu Zagrepčanku zaljubljenu u grunge i svoju kćer, naoružanu gitarom i finim osjećajem za uglazbljiv stih te strpljenjem da svoje glazbene priče gradi etapu po etapu. Glazbene priče koje su je dovele do prvog albuma nakon već niza godina angažiranih u prebiranje po vlastitoj poetici i nijansiranje nota u kajdanci. Pa ipak, nisu "Tragovi" prvi dugosvirajući projekt na kojem se pojavljuje ova mlada dama, čak ni prva zbirka toga naslova. Naime, prije dvije godine Croatia Records je izdala kompilaciju novih indie-snaga, nazvanu baš po Sabininoj pjesmi "Tragovi" i tu je bilo jasno da smo upravo pod tom stavkom dobili bitno pojačanje na valu kojeg su zajahali Miki Solus, Nina Romić, Sara Renar, Irena Žilić i već cijeli niz imena posve nepoznatih još do prije nekoliko godina.
A Sabinino kraljevstvo, u koje nas je napokon pustila kroz širom otvorene dveri, puno je tragova što ih je ostavila poput bosonog hoda kroz pažljivo odabran krajobraz boje ranoga jutra: od kratkog uvodnog instrumentala koji zvuči kao uključivanje sonde što bilježi pumpanje krvi u vene, preko divnog, energičnog poleta u naslovnoj pjesmi pa sve do smirujućeg slijetanja u "Nebu iznad krovova", dobili smo emotivno putovanje bez avanturističkih stranputica, samouvjereni izraz nekoga tko se ne stidi reći da još itekako uči i da se ne želi tu zaustavljati. Odmaknuvši se od akustičnih korijena, uz pomoć gitarista Nevena Krčmareka i producenta Marka Mrakovčića, kraljica Sabe dala je svojim sjetnim stihovima vjetar kroz raskošne, gotovo grandiozne refrene, pa "Tragovi" imaju jednako uvjerljive blizanke u "Licima" i "Ponovno", isprepličući umivenost zvučne kulise i osjećajnost same svirke. Svojevrstan glazbeni kontrapunkt tim zaletima donose koraci po tipkama u pjesmama "Nikada", "Nebo (iznad krovova)" i "Crni mjesec" s dovoljno izraženom sugestivnošću da je teško odlučiti se u kojim je tonalitetima album uvjerljiviji.
Glazba na "Tragovima" je poput stihova koji ih sačinjavaju – priče, koje pod svojom površinom stalno kriju neku tugu ili propuštenu sreću, u gitarskim valovima kao da su poprimile upravo one boje koje su im protagonisti priželjkivali, a dramaturgija zahtjevala. Umivenost koju sam prethodno spomenuo pritom ne djeluje kao anestetik, već prije kao rezuckanje nepotrebnih šavova, pa se čini kako bi imalo sirovija podloga više naštetila nego pomogla uvjerljivosti Sabininih stihova. Zato ovdje imamo vrlo dobar pop-album s jasnim izvorištima u alternativnijim recepturama te glas jasan ne samo zbog produkcije nego i zbog otvorenih karata kojima "Tragovi" igraju. Djelo je to autorice spremne i željne dugo biti tu, ali ne da bi ikome ugodila ili paradirala svojim talentima, već da te talente iskoristi i podijeli, poštena prvenstveno prema samoj sebi, a onda i prema publici koja će je prepoznati.
Odlučio sam da je volim, rekao bi jedan njezin nešto stariji kolega. To je startna pozicija koju mi je omogućila sama Sabina svojim spojem skromnosti i samouvjerenosti, opreza i neustrašivosti, popa i rocka, ako ćemo se osvrnuti i na žanrovske police. Okrunjena ili ne, ona tim svojim glazbenim svijetom korača sigurnim, ali bosim korakom; još je mnogo toga negdje ispred, ali i nadohvat joj ruke, spremno da bude podijeljeno već u sljedećoj pruženoj prilici.
Toni Matošin
/
