Review
Iako se činilo da je njezin prošlogodišnji veliki breakthrough s albumom «Are We There» došao niotkud, Sharon Van Etten zapravo je godinama prije lutala, pisala, nastupala, radila u glazbenoj industriji, a određeno krizno razdoblje čak provela i kao sommelier, usput skladajući i snimajući u privatnom aranžmanu. Već joj je prethodni album «Tramp» iz 2012. bio korak u pravom smjeru, uz potpis za respektabilnu etiketu Jagjaguwar, suradnju s Aaronom Dessnerom iz The Nationala koji je odradio producentske dužnosti te datume na kojima je otvarala za The National na samom vrhuncu njihove karijere.
Ipak, zvijezde su joj se nasmiješile i sve se posložilo kako treba upravo na «Are We There», koji je završio pri vrhu apsolutno svih ljestvica najboljih prošlogodišnjih albuma, potpuno zasluženo. Talent koji se prošlih godina krčkao na laganoj vatrici, Sharon je na tom albumu iskazala u svoj svojoj raskoši. Gitarski ili klavirski kostur i njezin moćni vokal ostali su u središtu svake pjesme, ali je zamjetan ogroman korak naprijed u smislu instrumentalne ornamentike, aranžmana, savršeno posloženih harmonija koje je Sharon osmislila zajedno sa svojom grupom stalnih suradnika. Vokalom je uspješno prenijela na glazbeno platno sve suptilne nijanse svoje jednostavne, emocionalno ogoljele i izuzetno efektivne poetike, za album koji je bio savršen portret dugotrajne intenzivne romantične veze zapele u nekom limbu, prepunom «volim te ali...» i «voliš me ali...», iz kojeg je Sharon tražila izlaz i novi smjer, istodobno prepun boli i razočaranja kao i romantičnih ekstaza.
EP «I Don' Want to Let You Down» sa svojih pet pjesama nastavlja tu priču, kao aneks tom složenom emocionalnom ugovoru i na njemu Sharon i dalje traži načine kako razumjeti samu sebe i kako pronaći most i otvoriti komunikaciju unutar konteksta takve veze. I ovoga puta asistirao je njezin stari tim, kao i neka nova imena, od kojih su možda najistaknutiji Adam Granduciel i Dave Hartley iz nedavno proslavljenih, genijalnih The War on Drugs.
Naslovna «I Don't Want to Let You Down» najvjerojatnije će vam prva zapeti za uho, kao najdinamičnija pjesma ovdje, sa sjajno balansiranim akustičnim i električnim gitarama i dramatičnom vokalnom izvedbom u kojoj je Sharon gotovo na koljenima, moleći svog ljubavnika da ostane uz nju i kad sve i nije tako sjajno. Ostale pjesme, iako mnogo prigušenije i sporogoreće, nisu ništa manje dramatične i emocionalno nabijene i među njima je, ako je uopće moguće izabrati, vjerojatno ponajbolja predivna «Pay My Debts», istodobno optužujuća i pomirujuća, kao savršen primjer Sharonina talenta za istraživanje ljudskih emocija u svoj njihovoj kompleksnosti. Također, iako ponešto minimalistički aranžirana i klasičnija, sjajno prikazuje rast, razvoj i zrelost Sharon kao singer-songwriterice koja je u naponu svoje kreativnosti, inventivnosti i samopouzdanja. Sve u svemu, «I Don't Want to Let You Down» savršeno prati i nastavlja tihu oluju započetu s «Are We There» te inzistiranja nekih američkih medija na usporedbama s Brandi Carlile čini pomalo nerazumljivima, svrstavajući ju više uz bok mnogo unikatnijih i moćnijih kantautorica novije generacije, poput Cat Power ili Anne Calvi.
Vrata ostaju potpuno otvorena za Sharon Van Etten, a njezina kvaliteta pokazuje se konstantom, a ne slučajnom sretnom anomalijom. Iako nije loše da čovjek ponešto zna o vinima, bila bi velika šteta da je negdje u bespućima Amerike ostala neotkrivena poslužujući ih. Srećom, njezina glazbena priča u potpunosti je otkrivena i bit će zanimljivo pratiti kojim će nas sve putevima povesti sljedeći put kad se sretnemo.
Danaja Glavičić
