Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
It's Blitz!


Bookmark

Data

Released Ožujak 2009
Format Albumi
Vrsta Rock / Indie / Alternative rock / Indie rock
Dodano Petak, 18 Veljača 2011
Žanr Indie
Length 41:49
Broj diskova 1
Edition date Ožujak 2009
Država SAD
Etiketa Polydor
Edition details Producenti: Nick Launay & Dave Sitek / Datum objave: 09.03.2009.
Tags Yeah Yeah Yeahs Polydor Nick Launay Karen O

Review

Za svaki je bend izuzetno bitno da konstantno razvija svoj zvuk, osobito, ako to dolazi instinktivno i sa smislom. Rijetki – uistinu neprikosnoveni geniji – mogu svoj iskaz održavati u istim okvirima i oblicima kroz duže vrijeme, ali čak se i u njihovom slučaju može govoriti o skliskom terenu koji vodi u zamor i dosadu. Bendovi se, pritom, posebno ako dolaze iz indie voda, u tom procesu bore s prijetećim salvama optužbi za prodaju načela, komercijaliziaciju i sličnim, u pravilu, glupostima koje nameće isforsirana „pošto-poto-alternativa“ filozofija. Moguće da u tu nezahvalno sivo područje zađe i njujorški art-punk trio Yeah Yeah Yeahs, osobito poslije „it's Blitz!“, svoga trećeg po redu dugosvirajućeg projekta.

Karen O kao pjevačica i autorska ruka benda, Nicolas Zinner kao gitarist i Brian Chase kao bubnjar praše zajedno otprilike od početka novog nam tisućljeća, izbacujući naizmjenično više nego solidne EP-jeve i albume. Četiri EP-ja i dva albuma dosad su jasno pokazali da društvance nije sklono dužim taborenjima u istim stilskim kanonima. Ono što je, tako, počelo kao garažno i sirovo (ali i tada s jasnim art stremljenjima) danas je već vrlo zanimljiv križanac art-punka, synth-popa i post-punka u najboljim tradicijama Blondie ili Siouxsie and the Banshees, pa čak i Pet Shop Boys, da spomenem tek one što mi prvi padaju na pamet kao reference. Upravo izašli (nakon strke oko curenja materijala na internetu prije službenog izlaska na tržište – sve češća pojava, ali zapitajmo se tko je uistinu kriv) „It's Blitz!“ u tom je pogledu najekstremnije djelo Karen O i ekipe. Prilično sintetiziran, ali i dalje sirovo nabrijan, on je bliži discu nego rock 'n' rollu, odnosno, popu nego punku. Ali, što je najbitnije, u najboljem smislu tih riječi.

Već uvodna – ujedno i prvi singl – „Zero“ svojom ljepljivom melodijom na sintetičkoj plesnoj podlozi zorno pokazuje koliko je daleko bend odlučio ići. Naznake su postojale i na prošlom „Show Your Bones“, ali ovo je pravi synth-pop i to, zahvaljujući ponajprije raspoloženoj Karen O, više nego prihvatljiv i pozitivno sirov. Što je najbitnije, već tom prvom pjesmom više nego jasno pokazuju da su nove glazbene fuzije stvar čiste umjetničke logike i stvarateljskog razvoja, a ne namjenske komercijalizacije. „Heads Will Roll“ tako tek nešto manje uvjerljivo vodi album dublje u nova područja, baš kao i nešto sporija „Soft Shock“.

Neki su bendu zamjerali kako im se albumska forma čini prevelikom i da im pjesme u formatu albuma brzo prijeđu u dosadu i jednoličnost. Ne bih se baš posve složio, ali zato s „It's Blitz!“ te zamjerke više ne nalaze mjesta u opisu onog što rade Yeah Yeah Yeahs. Prvi je pravi pokazatelj fenomenalna petominutna „Skeletons“, dostojna nasljednica rane krasotice „Maps“. Jedna od pjesama kojoj ne želite kraj, ako se mene pita, jeziva koliko i prekrasna, opora koliko i tečna, hi-tech koliko i folk, jednolična koliko i kompleksna, „Skeletons“ je moj osobni favorit albuma i prva sporija od ukupno deset pjesama. „Dull Life“ koja slijedi, na žalost je i najtanja pjesma ovdje. Povratak na formu s početka albuma ovoga puta pomalo iritira rastrzanom plesnom melodijom podcrtanom gitarama. Basevima podebljana „Shame and Fortune“ slijedi sličnu formulu, ali u prihvatljivijem pojavnom obliku, s gitarama koje kao da samo što nisu podivljale.

„Runaway“, pak, nastavlja tamo gdje je „Skeletons“ zastala, što po trajanju od također pet minuta, što po snovitom ugođaju. Pjesma je ujedno i potvrda da se Karen O sjajno snalazi u tim „mekšim“ vokalnim epizodama. S „Dragon Queen“ smo opet u discu za alternativnu naciju, a „Hysteric“ je tečna niskokalorična ljubavna ljepotica. Kažem niskokalorična jer djeluje baš lebdeće, lagano, iako je nafilana krasnim glazbenim rješenjima, osobito što se tiče Chaseova rada. Zaključna „Little Shadow“ još je jedan, finalni nježni trenutak, prekrasna uspavanka koja me već nekoliko puta natjerala da poslušam album iznova.

Posebno bih naglasio ovo zadnje – poslušati album iznova – jer se tek poslije nekoliko slušanja „It's Blitz!“ rastvara u punom rasponu i zavlači u uši. Ne, nije remek-djelo u pitanju, ali jako dobar album – to svakako. I dokaz da su Yeah Yeah Yeahs bend na kojeg treba itekako još računati. A o prodajama načela, komercijalizaciji ili smekšavanju uistinu ne nalazim potrebu ozbiljno govoriti; to ostavljam djeci.

 

Toni Matošin

Hits 1127
Show Your Bones « Show Your Bones Yeah Yeah Yeahs Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42