Review
Uvod u ovaj osvrt na novi studijski album mogao bi izgledati ovako: Bradonje iz Texasa konačno su snimili novi studijski album, La Futura, i objavili ga u Velikoj Britaniji 10. rujna, a u Americi 11. rujna preko American Recordingsa.
Ima li tu neke simbolike?
Vjerojatno su se mnogi nominirali za pisanje teksta oko ovog albuma, ali kao provjereni fan ovog nadasve poznatog trija iz Texasa jednostavno nisam mogao dozvoliti da netko drugi piše o novom studijskom albumu ove legendarne trojke. Ipak su to osobni favoriti iz moje mladosti i to je jednostavno tako i gotovo. Naravno, bez uvrede i omalovažavanja bilo koga.
No dobro, znam da su daleko sedamdesete i osamdesete, pa i devedesete, a da o novoj prvoj dekadi 21. stoljeća niti ne pišem. Ali, gledajući unatrag zanimljiva je činjenica da ova trojka u svakom ovom razdoblju s više ili manje postotka jednostavno žari i pali. S druge pak strane, starenje je normalna fiziološka procedura kojoj prije ili kasnije svi podlegnu. I opet znam, dečki …oops.. starkelje, su mogle to učiniti i drugačije, ali nisu se zatezali (face lifting i sl. op.a.), nisu bili na dodatnim operacijama uljepšavanja, već su ostali kakvi su i bili, puni ritma, rocka, boogiea i bluesa, a kako to netko gleda, čuje i prihvaća, to je stvar ukusa, o čemu uopće ne želim raspravljati.
Evidentno je da ovdje imate posla s njihovim zadrtim fanom koji je nazočio ma, kaj nazočio, bio na nekoliko njihovih koncerata i koji je tijekom godina apsolvirao njihovu diskografiju. E, ali taj okorjeli fan će otvoreno priznati i reći, bilo je tu briljantnih, sjajnih, boljih i manje boljih albuma, no kako je i red fanovi nikada nisu dovoljno objektivni, ali su uvijek dovoljno subjektivni i teško da će dozvoliti da im netko blati na ovaj ili onaj način bend uz kojeg su odrasli i sazreli, a vjerojatno će i na onaj svijet otići uz njihovu glazbu.
Na brzinu sam preletio netom samo da se uvjerim što drugi kažu i evo, bilo je tu svega i svačega i zato pustimo to na stranu i poslušajmo album gledajući to sa svoje unutarnje strane. Da, znam odmah će netko reći ovo smo već čuli, to je sve otrcano i sl. Pitanje je sljedeće: ako se malo podrobnije preslušavaju albumi brojnih drugih bendova, čak i iz one najplodonosnije faze sa kraja šezdesetih, sedamdesetih i prve polovice osamdesetih, naći ćete bezbroj ponovljenih fraza, gitarističkih pasaža i solaža i mnogo čega drugog …i što? Nikom ništa, za desetak godina mnoge stvari ispadnu simpatične i onda ih se spominje kao nešto 'onako iz fore' i to je o.k. Ma, dajte ljudi, treba olabaviti i biti zapravo sretan što bendovi poput ove trojke još uvijek rade. Ja znam, siguran sam da oni samo sviraju svoju glazbu, jer naprosto drugo ne znaju. Gitarista Billy Gibbons, bubnjar Frank Beard i basista Dusty Hill iz svojih instrumenata ispaljuju čistokrvni, raspaljivi rock, blues & boogie.
Njihov zvjezdani status teško da se može poreći. Naime, nema tu puno filozofije, samo rif, čvrsta ritam sekcija i hrapavi vokal. Da štovani čitatelji, to su ZZ Top koji i kad sviraju 'samo' 39 minuta i 22 sekunde, oni to 'otpraše' poput tornada i pri tome vas potpuno slome. Oni to čine prvenstveno svojom glazbom, a tek potom svime drugim, iskustvom i verziranim i uigranim studijskim radom. Da li su u pitanju čvrsti rock zvuci, razigrani boogie ritam ili pak teški kotrljajući Texas blues ili pak malo modernizirani zvuk, ZZ Top zvuče uvijek i standardno jednako dobro i za mene osobno, ne bojim se to javno napisati, izuzetno dobro.
Producenti Rick Rubin i Billy F. Gibbons tragali su za nekim novim glazbenim horizontima, tražili su sebe u prošlosti i gledali su u budućnost i od tuda i naziv albuma La Futura, a eto, na kraju u cijeloj toj interakciji i fuziji došli su do nekih novih rješenja. Moram biti iskren i priznati da me baš nisu sva oduševila, ali niti previše razočarala. Uvijek kada pokušavam misliti nešto negativno sjetim se njihovih nastupa i sve pada u vodu, teško da će Vas netko tako dobro razdrmati, kao ova trojka iz Texasa.
Od svojih nekih favorita s albuma, mada je to teška riječ kada se radi o ZZ Topu, moram vam izdvojiti sljedeće pjesme: I Gotsta Get Paid, Chartreuse, Consumption, Heartache in Blue, Big Shiny Nine i Have a Little Mercy.
Na kraju priče, što biste rekli na izjavu gitariste i pjevača Billy F. Gibbonsa koji kaže: Htjeli smo donijeti dašak naših ranih stvari ali opet nismo htjeli okrenuti leđa novoj tehnologiji. Rezultat je: stapanje prošlosti i sadašnjosti, a to je, naravno, La Futura. Da, jasno tko voli nek' izvoli, a tko ne... neka potraži svoju satisfakciju negdje drugdje.
Mladen Lončar - Mike
/
« Eliminator 
