Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

svijeceOtišli su, no nisu zaboravljeni: tako bi se dao parafrazirati kultni stih Neila Younga. Bard kanadskog rocka još je uvijek s nama, kao i Dylan, Springsteen (življi nego ikad!), Stonesi, Gilmour i Waters, Daltrey i Townshend, Paul Simon, Chuck Berry, Aretha Franklin, Paul McCartney, Page, Plant i Paul Jones... da ne nabrajamo dalje.

No, brojne ključne figure rocka, bluesa i drugih pravaca više nisu s nama. Od velikana valja ipak izdvojiti dva najveća: blues legendu B.B. Kinga i neponovljivog Lemmyja Kilmistera. Prošle nas je godine, pak, prerano napustio pjevač Stone Temple Pilotsa i Velvet Revolvera, Scott Weiland.

Benjamin Earl ‘Ben E.’ King (28.9.1938. – 30.4.2015.)

BB KingPjevao je u The Drifters, kultnom detroitskom vokalnom grupom, a kasnije je otpjevao vječne hitove ‘Stand By Me’ i ‘Spanish Harlem’ – sasvim dovoljno da uđe u legendu i ostane zapamćen među svim generacijama diljem planete. Njegove su pjesme obrađivali čak i Led Zeppelin i Siouxsie and the Banshees. Stanovnik je Rock and Roll Hall of Fame i Songwriters Hall of Fame, a prošle godine nas je napustio u 77. godini zbog srčanih problema.

Riley B. ‘B.B.’ King (16.9.1925. – 14.5.2015.)

Jedan od tri velika ‘Kinga’ blues glazbe svijet je zadužio emotivnim autorskim bluesom, snažnim glasom te maestralnim, iako jednostavnim, sviranjem svoje omiljene Lucille. Pamtit ćemo ga po evergreenima ‘3 O’Clock Blues’, ‘The Thrill Is Gone’, ‘How Blue Can You Get’, ali i po suradnji s U2 na ‘When Love Comes to Town’. Visoku formu održavao je s barem 200 koncerata godišnje sve do pred svoju smrt u 90. godini od posljedica srčanih problema i dijabetesa. Dokaz Kingove kvalitete koja je trajala je koncertni album ‘B.B. King & Friends: 80’, na kojem je sa stilom proslavio 80. rođendan. Rolling Stone ga je proglasio šestim najboljim gitaristom svih vremena.

Christopher Russell Edward ‘Chris’ Squire (4.3.1948. – 27.6.2015.)

Chris SquireProšle smo godine ostali i bez po mnogima ponajboljeg rock basista svih vremena. Chris Squire je bio i više od toga; osim vrsnog sviranja basa, pjevao je, suosnovao prog velikane Yes i s njima snimio 21 studijski album kao jedini stalni član. Jedini solo album koji je izdao (ne računajući onaj božićni), ‘Fish Out of Water’, također se pamti kao jedan od vrhunaca Squireove karijere. Squire, koji je izvršio presudan utjecaj na basiste Stevea Harrisa, Geddyja Leeja, Johna Myunga i Johna Deacona, preminuo je u lipnju, mjesec dana nakon što mu je dijagnosticirana leukemija.

Scott Richard Kline ‘Weiland’ (27.10.1967. – 3.12.2015.)

Scott WeilandMnogi su nas glazbenici napustili još u svojim 20-ima, no danas svjedočimo mnogim izvrsnim ostvarenjima rokera ‘treće dobi’. Stoga je iznenadna smrt Scotta Weilanda posebno rastužila svjetsku glazbenu javnost i brojne fanove njegovih bendova Stone Temple Pilots i Velvet Revolver. Scott, koji se predozirao putujući tijekom turneje busom kroz Minnesotu, ostvario je i solidnu samostalnu karijeru, a smrt ga je zatekla tijekom promocije novog albuma ‘Blaster’. Urednik Rolling Stonea David Fricke i Billy Corgan iz Smashing Pumpkinsa prozvali su ga ‘glasom generacije’ uz neprežaljene Cobaina i Staleyja.

Ian Fraser ‘Lemmy’ Kilmister (24.12.1945. - 28.12.2015.)

LemmyZločesti dečko rock’n’rolla još je davno zaradio prišivak ‘živa legenda’ jer je, unatoč brojnim zdravstvenim problemima, uspijevao živjeti ‘punim plućima’ (jetrima?). Karijera basista i pjevača, koji je svirao u bendu Hawkwind prije osnivanja Motörheada, bila je obilježena sjajnim albumima i singlovima, brojnim energičnim nastupima, ali i neumornom konzumiranju alkohola i amfetamina te imidžem koji je uključivao legendarne brkove i simbole nacizma. ‘Ace of Spades’ i druge hitove trebali smo čuti na ovogodišnjem INmusicu, no sa smrću Kilmistera prestajao je postojati i jedan od najslavnijih hard rock sastava ikada.

Gubitci regionalne glazbene scene

Kemal Monteno (17.09.1948. - 21. 1. 2015.)

Kemal MontenoRođen je rođen u Sarajevu 17.09.1948. godine. U svojoj dugogodišnjoj karijeri koja je trajala preko 40 godina stvorio je svoj glazbeni izričaj, a ljubavne pjesme bile su njegov nepresušan izvor i njegova iskrena ispovijed u kojoj je opisivao životne situacije u kojima su se našli on ili njemu bliski ljudi.

Svoju bogatu glazbenu karijeru počeo je u drugoj polovici 60-ih, točnije 1967. godine nastupom na festivalu Vaš šlager sezone s pjesmom Lidija koja je osvojila prvu nagradu. Već nakon prvog nastupa bilo je jasno da je publika, osobito njen ženski dio, dobila novog miljenika.

Njegov diskografski početak vezan je za 1973. godinu kada je objavio album Muziko, ljubavi moja za tadašnji Jugoton. Na njemu se između ostalih hitova nalaze i pjesme Jedne noći u decembru, posvećena njegovoj ljubavi iz mladih dana, supruzi Branki. Sedamdesetih i osamdesetih godina objavio je još nekoliko važnih diskografskih albuma: Žene, žene (1975), Moje pjesme, moji snovi (1977.), Volim te živote, kakav jesi (1978.), Za svoju dušu (1980.), Dolly Bell (1982.), Uvijek ti se vraćam (1983.), Moje najdraže pjesme (1985.), Romantična priča (1986.) i Kako da te zaboravim (1987.).

Ratna događanja 90ih zatekla su ga u Sarajevu, a situacija koja se odvijala tada u BIH duboko ga je potresla. Nakon pet godina provedenih u ratnom Sarajevu i narušenog zdravlja, Monteno 1995. godine ipak prihvaća poziv brojnih zabrinutih kolega iz Zagreba, ponajprije Arsena Dedića i Gabi Novak i s obitelji seli u Zagreb u kojem je ostao do svoje prerane smrti. Te iste godine održao je koncert u Lisinskom i to sedam dana za redom, a u glazbeni hram vratio se 2005. godine u kojem je održao veličanstveni koncert Kemo u Lisinskom.

Kemal Monteno je napisao brojne pjesme i za svoje kolege Arsena Dedića, Zdravka Čolića, Olivera Dragojevića, Terezu Kesoviju, Gabi Novak, Nedu Ukraden, Dražena Žerića, Ismetu Krvavac, Paulu Jusić, Anicu Zubović, Mišu Kovača, Kseniju Erker, Duška Lokina, Kiću Slabinca, Dalibora Bruna i mnoge druge, a često su upravo njegove pjesme bile zaslužne za uspjeh njegovih kolega.

Njegov zadnji studijski album Šta je život objavljen je 2013. godine, a pjesme Jesen je, Malo mir, malo rat uz naslovnu pjesmu koja se gotovo odmah nametnula kao hit i dalje su dio radijskog i tv etera. 

Vlada Divljan (10.5.1958. - 5.3.2015.)

Vlada DivljanOdličan glazbenik i legenda ovih prostora, Vlada Divljan, preminuo je 5. ožujka 2015. godine.
"Zagonetni bend čiji su grafiti ispisivani beogradskim ulicama ušao je u novovalni svijet s dvije male himne domaćeg campa: "Retko te viđam s devojkama" i "Maljčiki". Učinile su se toliko važnima da ih je stari lisac Bregović, u trenutku kada je snimao dugmetovski "novovalni" "Doživjeti stotu", odlučio ponovno producirati i tako poslati poruku o definitivnoj spremnosti da se nosi s friškom bujicom.

Svoj prvi javni nastup Idoli su održali 1981. u beogradskom SKC-u gdje su na veliko iznenađenje svih prisutnih pokazali da se radi o zaista osmišljenom konceptu rock benda koji zna zašto i čime barata. Bivši frontmen VIS Idola bio je pun planova i optimizma, a posljednjih nekoliko godina surađivao je s bendom Ljetno kino.

Vladimir Vlada Divljan preminuo je u Beču, a iza sebe je ostavio suprugu i dva sina. Njegova smrt šokirala je glazbeni svijet i javnost, a brojne njegove kolege odale su mu počast.

Arsen Dedić (28.7.1938. - 17.8.2015.)

Arsen DedićSvojim stvaralaštvom, Arsen Dedić je zauvijek obogatio hrvatsku kulturnu baštinu i naše živote i ostavio neizbrisiv trag na domaćoj glazbenoj sceni.

Arsen Dedić rođen je 28. srpnja u Šibeniku. Hrvatski je pisac, skladatelj, književnik, prevoditelj i kantautor. Od oca je naslijedio talent za glazbu, a već s trinaest godina svirao je flautu u Šibenskoj narodnoj limenoj glazbi. U rodnom gradu završio je gimnaziju kao jedan od najboljih učenika te uz to i srednju glazbenu školu. Arsen je odrastao u istoj ulici u kojoj su neko vrijeme živjeli Vice Vukov i Mišo Kovač što je tijekom života često isticao kao interesantnu slučajnost, a zanimljivo je da je Vice Vukov pjevao u klapi koju je Arsen osnovao za vrijeme svojih gimnazijskih dana.

U veljači, 1956. imao je nastup kao flautist svirajući Mozartov koncert u D-duru i Bachovu suitu u H-molu. Preselivši se u Zagreb, dogurao je do apsolventskog staža na studiju prava, paralelno 1959. upisavši Muzičku akademiju na kojoj je pet godina kasnije i diplomirao. U to doba svirao je flautu u orkestrima i jazz ansamblima. Sa Zagrebačkim jazz kvartetom u najjačoj postavi (Boško Petrović, Silvije Glojnarić, Miljenko Prohaska, Davor Kajfeš) snimio je svoju prvu pjesmu, instrumental "Veče sa Ksenijom". Nakon toga stao je i ispred mikrofona u kvartetu "Prima" koji je oformio s Mariom Bogliunijem. S njim je imao već dobru suradnju jer je za Zagreb '59, Bogliuni poslao skladbu "Mornarev cha-cha-cha" te je zamolio Arsena za pisanje stihova, na što je on i pristao pod pseudonimom Igor Krimov. Skladba je osvojila nagradu, a Arsen ubrzo počinje pisati još tekstova za skladbe Bogliunija, od kojih "Poslije ljubavi" na festivalu Sarajevo '60. dobiva nagradu za najbolji tekst. Pod tim pseudonimom piše tekstove za Ivu Robića, Gabi Novak, Vicu Vukova, Đorđa Marjanovića, Zdenku Vučković, Milana Bačića i druge. Kuriozitet je da je na svom EP-ju "Margaret" iz 1963. pjesmu "Posljednja noć" potpisao kao Igor Krimov, a ne kao Arsen Dedić.

Nakon uspjeha na Zagrebačkom festivalu s pjesmom "Negdje", a Arsen starta kao vokalni solist okrećući se šansoni.

Prvi veliki solistički koncert održao je u beogradskom Domu sindikata 1965. godine, a godinu dana ranije nastaju njegovi evergreeni "Moderato Cantabile", "Kuća pored mora" i drugi. Nastavlja raditi i za druge autore, ali više ne koristi pseudonim. "Kuća pored mora" izvedena je na Splitskom festivalu nakon što je odbijena na Opatijskom, Beogradskom i Zagrebačkom festivalu, a osvojila je prvu nagradu žirija i drugu nagradu publike.

Kao jedan od utemeljitelja Zagrebačke škole šansone, upoznaje umjetnike iz raznih zemalja te sklapa čvrsto i trajno prijateljstvo sa Sergiom Endrigom s kojim 1967. nastupa u Parizu. Na Splitskom festivalu 1969. u alternaciji s talijanskim kanconijerom Ginom Paolijem izvodi svoju skladbu "Vraćam se", za koju dobiva prvu nagradu žirija. Arsen je uvijek isticao da mu je Endrigo stariji brat, Monteno mlađi brat, Bulat stric, Gino kum. Vezalo ih je duboko prijateljstvo i poštovanje, a njih je najviše cijenio u svijetu autorske pjesme.

Početkom devedesetih čak je, u ratnom vihoru, pomišljao da prestane snimati pitavši se treba li ikome kakvo glazbeno promišljanje. Srećom, shvatio je da itekako treba što je rezultiralo dvama albumima koji se nalaze u vrhu njegovoga diskografskog opusa – "Tihi obrt" i "Ministarstvo straha".

Uglazbio je pjesme mnogih mu dragih pjesnika, među kojima su i Golob, Cesarić, Ujević. U svojoj bogatoj diskografskoj karijeri objavio je 50-ak LP-a i CD-a. Dobitnik je i brojnih nagrada: Ivo Tijardović, Vjesnikova nagrada Josip Štolcer Slavenski, Premio Tenco na San Remu; Zlatni Histrion; Zlatne arene za filmsku glazbu, brojne Porine među kojima i Porin za životno djelo koji mu je dodijeljen 1999. i mnoge, mnoge druge.

Vrijedni spomena

Godine 2015. izgubili smo brojne druge pjevače, među kojima su Percy Sledge (‘When a Man Loves a Woman’), Erroll Brown (Hot Chocolate), Jack Ely (The Kingsmen), Steve Strange (Visage) i Joey Robinson (The Sugarhill Gang). Posljednje akorde na gitari odsvirali su Sam Andrew (Big Brother Holding Company) i Gary Richrath (REO Speedwagon), a zajednica basista ostala je bez svoje dvije legende Mikea Porcara (Toto) i Andyja Frasera (Free). Osim Lemmyja, 2015. je bila kobna za još jednog člana Motörheada, Phila ‘Animal’ Taylora, koji je bubnjao na deset albuma grupe.

Ljubitelji alternativnijih glazbenih pravaca i dalje žale za odlascima dvojice ‘game changera’: Daevid Allen bio je ‘mozak’ The Soft Machinea i Gonga, a Nijemac Edgar Froese osnovao je kultni Tangerine Dream. Svijet jazza izgubio je vrsnog autora i pijanista Allana Toussainta, trubača Phila Woodsa (Billy Joel, Paul Simon, Steely Dan), francuskog organista Eddyja Louissa (Stan Getz Quartet) i svestranog trubača Clarka Terryja (Count Basie, Duke Ellington, Oscar Peterson). Country boje više ne brani njena legenda Lynn Anderson.