Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

miki solus 2

Miki Solus je upravo objavio svoj treći studijski album „Muzika o nogometu, jazzu i palačinkama“, a u četvrtak 16.11.2017., povodom objavljivanja posljednjeg dijela muzičke trilogije, zakazuje nam koncertnu promociju u Tvornici Kulture u Zagrebu. Stoga smo mu postavili par pitanja o albumu, bendu i nadolazećem koncertu, a najviše smo razgovarali o nogometu. Kako je i red.

SG: Daj nam ponovi kako se zoveš? Tko je Miki Solus?
MS: Pa ono, svi me zovu Miki. Miki je od Milan, a zovem se Milan Bačić.

SG: Reci nam nešto o svom posljednjem albumu. Izdan je za najveću izdavačku kuću. Jeli to prvi album u fizičkom izdanju?
MS: Svaki moj studijski album napravljen je i u fizičkom izdanju. Čak sam i „Muziku sumnjive kvalitete“ dijelio kao CD po koncertima. Doma sam si printao naslovnice i kako je bio ručno rađen, svaki je bio malo drugačiji. Drugi album, „Muzika za djecu i penzionere“ je bio skroz normalno, redovno štampan. I sad ovaj. Svaki oficijelni album imam i u fizičkom izdanju osim Ep-jeva i onog koncertnog live albuma.

SG: Izdanje ovog albuma je dosta kasnilo, što se dogodilo?
MS: Da, kasnilo je oko mjesec dana. Izašao je tek pred koji dan, Zato jer sam cover za CD radio ručno drvenim bojicama, a to je problem u printaonici jer oni sve danas rade u photoshopu i još nekim programima. A kod ručnog crtanja kompjutor ne prepoznaje boje i tak. Ne kužim se baš u to, al dobro. Bila je već panika da ne izađe nakon koncerta. Al evo, vani je i zadovoljan sam.

SG: Što nas sve očekuje na koncertu?
MS: Uuuu, svatko tko ne dođe će požaliti. Imam odlične muzičare u bendu. Branimir Norac, koji također ima svoj bend, (Nebo Roza), svira saksofon i klarinet na kojem je diplomirao na Muzičkoj akademiji. Na bubnjevima je Karlo Mrkša, akademski glumac koji je glumio u Crno bijelom svijetu, radi za HNK Varaždin, itd. S njim sam se upoznao još u Dubrovniku dok smo radili „Elementarne čestice“. Jako mi se sviđa njegov jazzy pristup bubnjevima. I cijeli aranžmani su nam sad okrenuti u tom nekom jazzy, swing, boggie woogie, gipsy điru. Njih dvojica inače glume u predstavi po knjizi Ede Popovića koja igra dva dana nakon koncerta a zove se „Ponoćni boogie“. Odlična postava, uigrana a k tome i akademski školovana.

A tu je naravno i Frane na basu, koji je inače akademski nogometaš i sad igra u NK Zagreb 041. Njegov bivši klub, s kojim je ostvario znatne uspjehe, NK Horvati su se raspali. Al Frane je prava desetka, ima plemeniti potez, naš Niko Kranjčar. On je čak bio na probi u Hajduku.

miki solus 1

SG: Ti si isto neki nogometaš, jesi ostvario kakvu karijeru?
MS: Ja sam počeo u NK Radniku, kak sam inače iz Velike Gorice, pa sam ostvario trasfer u Veliku Mlaku pa sam neko vrijeme za njih igrao. Onda sam jednu cijelu sezonu odigrao u NK Donja Lomnica. Cijelo Turopolje sam obišao. I da bi pred kraj karijere, u trećem srednje, završio u NK Posavina na Savici. Taj klub danas više ne postoji. Al bio je to jak klub. U tom klubu su se tad skupili svi oni iz mlade generacije koji nisu uspjeli u Dinamu, Zagrebu ili Dragovoljcu. I bila je baš odlična ekipa s odličnim igračima. Imali smo gol razliku negdje 120:20.

SG: Jesi se uspio izboriti u tako jakoj konkurenciji?
MS: Nisam. Prikovali su me za klupu. Inače sam igrao desnog beka od početka karijere, vjerojatno zato jer sam u duši bek. Međutim, uvijek sam imao ambiciju i osjećao sam se u srcu kao čista polušpica. I uvijek kad bih došao u novi klub, kad bi me pitali koja sam pozicija, uvijek bih govorio da sam playmaker. Neću reć da sam bek. Već mi je dosta tog beka. I nakon mjesec dana treninga, dođe meni trener i kaže nešto kao: „možda si bio playmaker do sad, ali možda je tvoj potencijal ipak za nešto uz liniju, recimo; bek“. Uvijek su me nepogrešivo stavljali na tog desnog beka. A to uopće nije zabavno.

SG: Pa i dobar bek može poboljšati igru svoje momčadi.
MS: Ma nisam volio igrat tog beka jer sam imao problem s izvođenjem auta. To te nitko ne uči, a postoje pravila kako se pravilno izvodi aut. I nakon par loših izvođenja uvukla se nesigurnost u moje ubacivanje sa strane, čega se kasnije nikako nisam mogao riješiti. Badava su mi nakon utakmice objašnjavali. A desni bek uvijek izvodi aut. I onda nisam mogao igrat ni beka, iako sam u duši bek, jer nisam mogao izvest šugavi aut.

SG: Ali ni to nije bio razlog da se ostaviš nogometne karijere i posvetiš muziciranju?
MS: Moja nogometna karijera je tragično skončala na skliskom i neprijateljskom terenu Markuševca kad sam uklizao i sam sebi strgao ligamente, te sam se napokon prestao baviti svojim bekovskim zanimanjem. Danas mislim da sam više za mali nogomet. Tu ti ne treba neka posebna percepcija ni radar. Sve vidiš i sve ti je blizu.

SG: Kako komentiraš da su Robben i Ribery još uvijek u istom klubu?
MS: Da, zamisli! Tko bi rekao? Ja sam prorok i mesija. Još kad smo u ranijoj postavi benda radili tu pjesmu, mislili smo kako bi bilo dobro da ostanu u Bayernu još barem jedan prijelazni rok. A sad izgleda da će tamo završiti karijeru.

miki solus 3

SG: Javlja li se Tačko iz Berlina?
MS: Da, u kontaktu smo. Kaže da je našao novi bend. I da opet svira s Mikijem. Samo što se ovaj piše Mickey. To je neki transvestit. Tip koji se oblači kao žena, nešto kao Conchita Wurst, isto ima bradu. Sviraju neki pop. Onda mu se Mickey nakon par mjeseci sviranja, na jednoj probi malo jače nabacivao pa se Tačko, koji je inače puno otvoreniji i znatiželjniji od mene i Frane, osjetio malo ugroženo. Zamisli neprofesionalnosti! Uglavnom, Tačko više nije u tom bendu. Ipak preferira žene.

SG: Što imaš protiv talent showova?
MS: Ma mrzim ih! Fakat retardirano. Ma i sve ok, ako ti imaš samo glas pa se pokušavaš probiti na taj način. Ali ako si kantautor nema šanse. A i taj žiri uvijek gleda te kandidate s visoka, u stilu mi smo bolji od tebe. I općenito njihov negativan odnos i glupi savjeti; promijeni ime, promjeni majicu, ovo, ono. Cetinski mi je tu najgori. Ma i Jacques isto.

SG: Zašto bi Johnny trebao biti mrtav?
MS: Pa u vrijeme kad je nastala ta pjesma, ja sam se dosta motao po Savi i studentskim domovima i bila mi je zanimljiva situacija da ekipa mojeg godišta (1990.), dođe s gitarama, zezaju se i sviraju iste pjesme kao i ekipa prije 20, 30, 40 godina. Čekaj malo, tu nešto ne štima. Generacije su se promijenile, zašto je muzika ostala ista? Mislim, volim ja sve to, al sjašite više s tim. A to zapravo refleksija našeg društva općenito. Da bi netko mlad dobio priliku i došao do izražaja prvo ovi stari koji drže pozicije moraju krepat. A oni koji su u vrijeme Novog vala bili mladi ili odrastali, danas su u svojim pedesetima ili šezdesetima, koje su idealne godine za držanje nekih pozicija i ostvarivanje moći. Zato će ta generacija rado tematizirati razdoblje Novog vala, organizirati izložbe, snimati filmove i serije, dokumentarce, pozvat će u goste Stublića, Rundeka i sl. A novinari i kulturnjaci će sve to rado pokriti jer je to muzika njihove mladosti i njihov „moment of the life“. I onda prosječna mlada publika sve to rado upije i tako u krug.

SG: Negdje mora doći do promjene
MS: Pa da. Recimo i u mojoj muzici. Ja npr. nikad ne bih htio u karijeri zvučat kao Partibrejkersi, da mi prvi i zadnji album zvuče isto. Drugim ljudima je glupo što su Hladno Pivo prešli s punka na pop. Meni nije. Draže mi je da se nešto mijenja. I ovim albumom moja trilogija o muzici sasvim sigurno završava. Sljedeći album možda bude sve pop. Npr. sve će zvučati kao Lastavice i Ožujak.

SG: Ima li netko iz pop miljea koga cijeniš?
MS: Robbie Williams. Sviđa mi se njegov mangupski pristup. Baš je neki gad, provokator. A ima i taj nogometno navijački imidž. Pop huligan.

SG: A ostalo?
MS: Pa ja se najviše palim na tekst. Ako mi se svidi pjesma, otvorim si lyricse i čitam tekst. Sve što ima neku priču mi se sviđa a stvari kao produkcija, bas linije ili prijelazi su mi manje važni. Tu naravno volim pripovjedače kao Cavea, Waitsa i slično a na Balkanu mi je Balašević najjači. I naravno Bob Dylan i njegov „Bringing it all back home“.