Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Nakon uspješnog prvog dana 7. KASTAV BLUES FESTa, evo nas u drugom danu, gdje nas očekuje nastup pulskog Delta Blues Ganga, a zatim i Damir Kukuruzović Django Group te nastup jednoga novog imena na našim prostorima, američkog blues gitarista i pjevača Eugenea Hideway Bridgesa.

Kako je svirka sinoć završila izvanserijskom izvedbom skladbe The Scratch, odličnih The Earl Trio feat. Michael Messer, moram priznati da sam u sebi 'kuhao' znajući što večeras očekuje poklonike bluesa. Što se tiče Delta Blues Ganga (HR), teško da još neke posebne riječi za upoznavanje mogu upotrijebiti. Istinski vjerujem da ih domaća publika, a osobito svi njihovi fanovi, kao i poklonici 'real Texas Bluesa' itekako dobro poznaju. Danas DBG praše više nego ikada, a stalni nastupi i permanentni 'moving' upriličili su im naziv 'band on the road'. Sve ostalo što se njih tiče, vjerujem da itekako dobro znate, no ipak valja spomenuti da se njihov dosadašnji doprinos hrvatskoj blues sceni mora respektirati. Vođeni su raspaljivom svirkom resonator gitare Aleksandra Kajteza, čvrstom, odmjerenom ritam sekcijom (na basu brat Kristijan Kajtez, na bubnjevima uvijek interesantni, točan i snažan Livio Benčić) a ovaj put namjerno na kraju predstavljam naprosto jedinstvenu pjevačicu, izvrsnu Elizabetu Petric, odnosno, Angel Lee. Njihov zadnji studijski uradak "American Mile" pokazao je da se mogu mjeriti svojom furkom, glazbenim izričajem ama baš svugdje, i ovdje kod nas, ali u Europi i svijetu. Njihov nastup na IBC-u pokazuje koliko zaista vrijede i da nisu samo tako postigli to što jesu! Od mojih prvih kontakata ali i susreta sa njihovim bluesom pa do danas, očevidan je konstantni rad, napredak, sve više davanje naglaska na autorski rad, uz dužan respekt velikanima bluesa od Roberta Johnsona i Elmorea Jamesa, preko nezaobilaznog Muddyja Watersa do snažnih refleksija ka modernom blues izričaju. DBG su stupili na pozornicu pred prepunim trgom, gdje se okupilo po nekim procjenama nešto malo više od 3000 ljudi, koji su bez ikakve sumnje došli uživati i slaviti blues. Ono što je sigurno jest da je i pokojni Philadelphia Jerry Ricks uživao počivajući na mjesnom groblju, jer zapravo sve ovo već punih sedam godina ima jasne refleksije i održava se njemu na sjećanje. Evo, moram i to spomenuti, nekoliko detalja vezano uz Philadelphia Jerry Ricksa... Naime, kada sam davne 1983. godine nazočio koncertnom nastupu Philadelphia Jerry Ricksa (u sklopu 5. međunarodnog zagrebačkog JAZZ FAIRA '83) u zagrebačkom glazbeno-scenskom centru Kulušić, on je bio tek jedan od neafirmiranih američkih izvođača ovog jedinstvenog glazbenog pravca. No, njegov nastup bio je jedan od najspontanijih, najosjećajnijih, ali i najduljih nastupa na festivalu. Philadelphia Jerry Ricks ponovo je nastupio u siječnju 1984. i ponovno je zagrebačka publika oduševljeno prihvatila njegov blues.

Philadelphia Jerry Ricks postao je za mene od tada vrlo bitan i raritetan, jer je on prvi blues glazbenik, koji je ploču snimio i izdao ovdje kod nas. Bio je to pravi šok. Danas, ta long play ploča pod nazivom "Hel Me Blues" pod serijskim brojem LSY-66214 za mene osobno, ima veliku vrijednost. Istinski i duboko sam uvjeren da se Jerry 'črni Kastavac' ne bi imao ama baš ničega sramiti vezano uz ono što se događalo na ovom drugom danu 7.KASTAV BLUES FESTa.

Delta Blues Gang krenuli su žestoko, s već dokazanom količinom njihove sveprisutne energije, sa snažnim i istinskim 'feelingom' onoga što rade i nadam se, da se i ovaj put publika uvjerila da to čine vraški dobro. Ubacili u provjerenu set listu i nove, autorske stvari, pozivajući iz publike da im se pridruži novo otkriće, osebujni harpist iz Slovenije Robert Ivačič, koji je u nadahnutoj izvedbi legendarne "Rollin' and Tumblin'" doslovno blistao i odlično se uklopio u pravi mali jam session. Publika je oduševljeno pozdravljala ovakav scenski nastup, jer sve što se u bluesu odvija spontano, što dolazi iz samih glazbenika ima tu posebnu draž, koja samo potencira tezu da je blues glazba koja dolazi iz srca, iz duše i jednostavno nikoga ne može prevariti, ni one koji to vole, niti same glazbenike.

Uvijek želim povući određene paralele oko onog što poznajem i pratim, pa tako primjetan je siguran gard benda u prezentaciji, spontanost čak i kod malih tehničkih problema, koji se otklanjaju u hodu, no ovaj bend malo toga može smesti i izbaciti iz takta. DBG zvuče sigurno, jasno i svoj Texas blues isporučuju publici bez imalo zadrške. Još je bolja potvrda njihove kvalitete, kada mi ljudi iz publike govore da su večeras ovdje upravo zbog njih, naravno bez ikakvih namjera, niti negativnih konotacija koje bi upućivale da želim umanjiti vrijednost i kvalitetu glavnog 'headlinera' večeri, Eugene Hideway Bridgesa.

Nakon što smo ga bolje upoznali i osobno razgovarali, Eugene je jednu za drugom uklanjao ograde koje su možda podigle činjenice da je veći dio godine stalno na putu, u avionu, u različitim vremenskim zonama, da se mora odmoriti i tome sl. S druge pak strane, on je svoj život, rad i glazbu posvetio ljudima, kojima nesebično širi i nudi samo pozitivne vibracije, ljubav i uzajamno poštovanje. I pored toga on je sasvim običan čovjek, izuzetno posvećen vjeri i jednostavno voli sve što vole obični ljudi.

Osobno, ne voli da se posebno naglašava da je nećak Annie Mae Bullock (poznatije kao Tina Turner op.a.). Odmah reagira i naglašava, Tina je Tina a on je svoj čovjek i glazbenik, istinski poklonik i duboki poštovatelj glazbe, koju tako nadahnuto izvodi. Njegov glazbeni izričaj globalno je određen klasičnim bluesom i više podsjeća na najbolje snimke Stax i Atlantic Soul Records. Da, mnogi su tu mogli prepoznati fragmente Bookera T. Jonesa i Stevea Croppera, ali jednako tako mora se istaknuti da se iznad sve te ekspresivne glazbe proteže Euegenov topli vokal. Naime, taj veliki čovjek s još većim osmjehom i toplinom svira i isporučuje svima izvrsni blues od kojeg ćete se osjećati izuzetno dobro i jednostavno nećete htjeti prestati slušati što vam on nudi i prezentira. Sjajan prateći bend čini zaista impozantnu glazbenu podlogu. E pa tome se pridružuje topli, osjećajni tenor Eugena Hideaway Bridgesa; taj vokal u sebi spaja nepobitni poznati 'soul' vokal Sama Cookea i snažni i izražajni gitaristički rukopis i vokal B.B. Kinga. Eugene ispjevava i prezentira svoje pjesme, koje nisu samo izražene snažnom autorskom crtom, već su odraz nepobitne kvalitete i nadarenosti ovog zaista impresivnog glazbenika u što se mogla uvjeriti brojna publika, koja je zdušno odobravala i pozdravljala ovaj njegov nastup.

Eugene Hideaway Bridges na sebe i svoju glazbu snažnije je skrenuo pozornost 2012., kada je njegovo ime osvanulo iznenada i pomalo nenadano u kategorijama za tadašnju 33.dodjelu BMA po redu. Nisam baš siguran da sam unatrag nekoliko proteklih godina uočavao ime ovog blues glazbenika na listingu nominacija za dodjelu ove prestižne blues glazbene nagrade, osobno volim kazati da je to OSCAR kada je u pitanju blues. Ime Eugene Hideaway Bridges tada se pojavljuje se u tri kategorije i to:

ALBUM GODINE:
Rock and a Hard Place - Eugene Hideaway Bridges, gdje su tada bili nominirani :
Chicago Blues A Living History The (R)evolution Continues - Billy Boy Arnold, John Primer, Billy Branch, Lurrie Bell, Carlos Johnson
The Lord is Waiting and the Devil is Too - Johnny Sansone
Evening - Sugar Ray & the Bluetones
Medicine - Tab Benoit
Revelator - Tedeschi Trucks Band

SOUL BLUES ALBUM GODINE:
Rock and a Hard Place - Eugene Hideaway Bridges, a pored njega nominirani su bili: Got to Get Back! - Bo-Keys
Show You a Good Time - Bobby Rush
Dreamin’ - Grady Champion
Memphis Still Got Soul - Johnny Rawls
I na kraju sam Eugene Hideaway Bridges bio je nominiran u kategoriji:

SOUL BLUES MUŠKI UMJETNIK GODINE:
Eugene Hideaway Bridges uz imena kao što su:
Bobby Rush
Curtis Salgado
Johnny Rawls
Otis Clay

Sve ovo upućuje da se radi o izvrsnom glazbeniku iza koga je zavidna glazbena karijera, te jednako tako zavidan diskografski opus, koga čine: "Born to Be Blue", 1998 /Blueside, "Man Without a Home", 2002 /Armadillo, "Jump the Joint", 2003 /Armadillo, "Coming Home", 2005/Armadillo, "Eugene Hideaway Bridges", 2007/ Armadillo, "Live in San Antonio", 2009/ Armadillo Music i "Rock and a Hard Place", 2011/ Cadiz.

Sam Eugene rekao nam je da priprema novi album, koji će biti snažna ekspresija i impresija njegovog emocionalnog stanja o kojem nam je zaista puno ispričao. Zapanjila me činjenica kada je rekao da nažalost nikada do sada još nije dobio poziv da nastupi u svom rodnom gradu. Kako je ta istina svugdje u svijetu ista - i najviše boli, jer uvijek te zadnji priznaju u tvom mjestu nego bilo gdje drugdje.

Tijekom cijelog nastupa Eugene Hideaway Bridges obasipao je nazočnu izuzetno brojnu publiku fenomenalnim bluesom, držao je sve pod kontrolom, imao je odličnu interakciju sa publikom, čak je prvu pjesmu otpjevao na slovenskom, budući da je tamo vrlo često i da u Sloveniji ima odlične kontakte i prijatelje. Bez obzira što je kod nas po prvi put, jako mu se svidjela Hrvatska; Kastav sve ostavlja bez daha, prvotno svojim mirom, a potom svom dušom, pitomošću i opuštenošću. Svi su izuzetno pristupačni, ljubazni i susretljivi, uvijek spremni za pomoć i biti uz vas kad vam nešto treba.

Nastup Eugene Hideaway Bridgesa bio je sve drugo samo ne doći i odraditi posao, publika je to itekako prihvatila i prepoznala. Stoga Eugene nije samo tako mogao otići, već se vratio na bis i tako zaokružio svoj dvosatni izuzetno dojmljiv nastup. Po programu trebao je uslijediti nastup Damir Kukuruzović Django Group, ali budući da band jednostavno nije uspio stići na vrijeme s prve svirke, tu 'rupu' svojim virtuoznom svirkom popunio je Damir Halilić - Hal (inače art director festivala op.a.). Hal je po tko zna koji put svojom svirkom oduševio publiku, koja je, vjerujem, izuzetno zadovoljna napustila prostor trga i u rane jutarnje sate krenula svojim kućama.

Bez kakve sumnje, sinoćnji koncerti pokazali su da se velikim entuzijazmom i nesebičnim radom i davanjem uz puno volontiranja da odraditi puno! Sinoć smo svjedočili kako se uspješno može spojiti turizam i umjetnost, jer jučer smo također bili na tri izložbe, i to slikara Božidara Milinovića- Mr. Jazz - My Special Blues, Claudiae Lešnjaković - Only Blues i Emila Knapića - Akcenti vremena ( Accents of Time ). Umjetnik Emil Knapić osmislio je i izradio skulpturu, koja se u ime Organizatora dodjeluje zaslužnoj osobi, instituciji ili izvođaču. Ove godine nagradu je dobio osvjedočeni prijatelj Kastav Blues Festa, izvrstan slide gitarist Michael Messer, koji do samog kraja nije znao da će mu biti uručena nagrada, te je iskreno bio iznenađen i vrlo uzbuđen što je nagrada došla baš u njegove ruke.

Sve u svemu ovaj drugi dan 7.KASTAV BLUES FESTa ostavio je vrlo upečatljiv dojam na sve: i na izvođače i na brojne poklonike ovog glazbenog stila te eventualne slučajne posjetitelje, kojih je bilo gotovo minimalno. Jer poklonici bluesa prepoznaju ovu energiju i vibru, koja vas obuzme i čini vas svjesne da se dio jedne izuzetno lijepe priče.

Nema puno vremena za odmor valja se pripremiti za večeras za treći dan 7.KASTAV BLUES FESTa, čiji se prvi dio održava u 'Gradskoj loži' u Kastvu, gdje će Michael Messer (GB) imati i održati Blues Workshop a potom sve se seli u Viškovo, Ronjgi , gdje će nastupiti Taste Of Blues (HR) i izvesti program nazvan Rory Gallagher Tribute. Taste Of Blues je band, kojeg čine na basu i vokalu je poznato glazbeno ime Tomas Krkač, inače veliki štovatelj Roryjevog rada i djelovanja, zatim jedan od najboljih hrvatskih gitarista Branko Bogunović - Pif, koji je odlučio dati posvetu radu ovog proslavljenog irskog glazbenika, dok je na bubnjevima Krešo Randić. No, o svemu tome više u sljedećem izvješću sa 7.KASTAV BLUES FESTa.

Više o svemu saznajte na:
www.kastavbluesfest.com
www.kastav.touristinfo.hr
www.matulji.hr
www.tz-viskovo.hr
www.tz-cavle.hr
UDRUGA HAL - suorganizator www.udruga-hal.hr
DELTA BLUES GANG (HR) - www.deltabluesgang.com
EUGENE HIDEAWAY BRIDGES (USA) - www.eugenehideawaybridges.com

Yours bluesy,
Mladen Loncar - Mike