Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Swans

Swans, eksperimentalni sastav s njujorškom adresom, u svojih 35 godina postojanja s jednom dugom stankom, uspio je prošarati nekoliko žanrova te se nametnuti kao vodeće ime noise izražaja, koji u principu funkcionira poput kišobrana za nekoliko žanrova glazbe.

Ono što je u samom začetku bilo djelomično povezano s tada popularnim no wave pokretom, već je na prvom studijskom albumu Filth postalo nešto sasvim drugačije. Bučna industrija s jakim naglaskom na neugodnu, animalnu estetiku naslovnica i suludi nastupi uživo gdje se decibelaža debelo penje iznad brojke 120, vrlo skoro su od benda stvorili kultno ime glazbenog podzemlja. Uslijedilo je 10 godina kreativne eksplozije koja je kulminirala s maestralnim uratkom Soundtrack for the Blind s kojim se bend i oprostio od publike. 15 godina kasnije, Gira opet okuplja bend i izdaje My Father Will Guide me a Rope to the Sky, izdanje koje se pokazalo kao zagrijavanje za veliku trilogiju dvosatnih izdanja s kojim je Gira opet odlučio završiti još jedno poglavlje povijesti labudova. Sva četiri albuma od povratka promovirali su u našoj metropoli, stoga je vijest kako premijerno dolaze u Rijeku razveselila sve fanove benda koji su imali unikatnu priliku još jednom se oprostiti od ovog utjecajnog i bitnog sastava.

Swans

Domaćin Distune Promotion rasprodao je Pogon Kulture, a u paketu s bendom je stigla i pjevačica zagonetnog imena Little Annie, s kojom je i počelo cjelovečernje druženje u Rijeci. Impresivna multidisciplinarna umjetnica bavi se plesom, glumom, pjesmom performansima i koječime drugim, no u Pogonu Kulture je izvela bluesersko hrapavilo uz pomoć pratnje na klavijaturama. Solidni set je na neki čudan način uveo prisutne u svijet Swansa što i jest glavna zadaća predgrupe, a kada pregledam presjek podrške labudima u posljednjih nekoliko godina, Little Annie mi ostavlja najugodniji dojam.

Swans

Nakon kratke stanke, u svom maniru laganog i nenametljivog ulaza na binu, zvijezde večeri su započeli svoju svirku. Teško je pisati o iskustvu koje oni pružaju jer ono zbilja podudara s uzrečicom you have to see it to believe it. Nije to samo nesnosna glasnoća, to je brutalna, nefiltrirana snaga jedne usijane glave i pet podanika koji s podjednakim stavom dostavljaju glazbene ideje svog vođe.  
Swansi, predvođeni Michaelom Girom, predstavljaju dominaciju alfe i konačnost omege. Njihov pristup nastupu, kao što većina čitatelja već i zna, jer je Gira u ovom ili onom obliku posjetio Lijepu Našu sveukupno osam puta, oslanja se na primarne, gotovo životinjske nagone. Volja i dominacija su lajtmotivi čitave priče, a zidovi buke beskompromisno paraju uši subverzivno poklonjenim posjetiteljima. I sam Gira to pokazuje svojim gestikulacijama, uvijek je iritiran manjkom discipline nekoliko zalutalih koji su čuli kako se taj lik da „isprovocirati“. Također, u preko dva sata svirke jučer smo mogli izbrojati sveukupno šest skladbi, dominantno onih s posljednjeg albuma uz pohvalu za Screen Shot s vjerojatno najboljeg To Be Kind. Najjači utisak ostavilo je finale uz The Glowing Man, 40 minuta manije koje je okupilo manje više sve ideje izrečene kroz svirku.

Swans

Nakon 150 minuta svirke ciklus se zatvorio uz naklon veličanstvene šestorke, koja svakim koncertom sve više melje i gazi svoje kompozicije uz perfektnu koordinaciju i uigranost njihova konduktora. Još kad se uzme u obzir da ih gledamo na turneji nakon vjerojatno najboljeg albuma njihove karijere, gdje je ljestvica bila podignuta visoko, postaje jasno da Swansi i dalje imaju još puno toga za reći. Labuđi pjev traje još ovu godinu, nakon toga razlaz, jer sve više je previše.