Review
Croatia Records podarila nam je još jedno poprilično zanimljivo vinilno izdanje. Ovoga puta radi se o dvostrukoj kompilaciji grupe The Animatori pod onim klasično, pomalo diskutabilnim naslovom „GREATEST HITS Collection“. Prvo izdanje ove kolekcije objavili su prije sad već tri godine na CD-u, a početkom ove, odlučili su ga, eto, 'podebljati' vinilnim reizdanjem. I pri tom, naravno, razveselili su poklonike i sljedbenike ove možda manje zapažene, ali ipak nezaobilazne grupe ovih prostora kojih zasigurno ima.
U popratnom materijalu koji su dodatak ove dvostruke ploče koja je, onako pregledno osmišljena na preklop, možemo pročitati i osnovnu biografiju The Animatora pa ću iskoristiti priliku i navesti nekoliko najosnovnijih činjenica. Bend su još 1980. osnovali Krešimir Blažević - Krešo, Andro Purtić, Vatroslav Markušić i Tomislav Brezičević – Toco i to u ono vrijeme najvećeg zamaha novog vala. Ipak, The Animatori su nekako odudarali od svih bendova koji su se tada po našim prostorima kotrljali: pjesme su im bile melodične, pomalo nostalgične, glazbeno bliže zvuku šezdesetih, a tekstualno su se bavile tematikom odrastanja. Prvi studijski album „Anđeli nas zovu da im skinemo krila“ snimili su 1983. godine u splitskom studiju „Tetrapak“ i u produkciji Željka Brodarića Jappe. Album je bio jedan od najprodavanijih te godine, a naslovna skladba bila je urnebesno popularan hit. Iduće su godine objavili drugi studijski album „Svi momci i djevojke“ i to uz pomoć Parnog valjka (Hus je bio producent, Aki pjevao prateće vokale, a Ras je svirao gitaru), Miroslava Sedaka Benčića (saksofoniste koji je svirao na albumima Azre) i Davora Rodika iz „Plave trave zaborava“. Unatoč nekoliko nevjerojatno dobrih hitova (poput onih „Ostat ću mlad“ ili „Kao ogledala“), album za razliku od prethodnog, nije ostvario neku tiražu, što zbog slabije promocije, a što zbog odlaska članova benda na odsluženje vojnog roka. Treći studijski album „Dok ležim cijeli dan u sjeni“ snimili su ujesen 1987. godine u studiju „Tivoli“ u Ljubljani u produkciji Branka Bogunovića Pifa. Ali, ni taj nije ponovio uspjeh prvijenca pa je bend nakon toga uzeo dužu pauzu. Vratili su se 1992. godine i snimili četvrti „Proljeće je zakucalo/Duhovi iz prošlosti“, tematski podijeljen na svjetliju i mračniju stranu. Nakon kompilacije „Reanimatori“ (1995.), objavili su još dva albuma: „Sanjarica“ (1996.), a potom i „K.B. & The Footballers“, kojim su okupili starije snimke iz 1985. godine. Objavili su potom i koncertni CD „Ima još puno vremena“, audio zapis s njihova oproštajnog nastupa u Kulušiću 1999. godine. Krešo se i dalje bavio glazbom, surađivao je s bendom Kulen Gang, pisao glazbene recenzije i članke za „Vijenac“, "Kanu" i "Cantus" te stvarao ponešto filmske glazbe. Istovremeno, pisao je i poeziju, pripovijetke te možda i prvu rock autobiografiju ovih prostora pod naslovom „Ostat ću mlad“. Nakon novogodišnjeg nastupa 2007. bavio se mišlju o ponovnom okupljanju benda, ali ga je u realizaciji omela iznenadna smrt 19. ožujka kada je preminuo od posljedica srčanog udara.
Na ovom dvostrukom albumu pomalo ipak neadekvatnog naslova „GREATEST HITS Collection“ okupljene su gotovo sve bitne pjesme The Animatora. Naime, naslov Greatest hits i ovoga puta baš i ne odgovara sadržaju, jer ovaj bend definitivno nije imao toliko hitova. Sretniji bi stoga bio naziv, „The best of“, no i taj bi otvorio prostora za raspravu, pa bi još pogodniji bio ovaj neutralniji podnaslov - „The Collection“. Prvu stranu ploče otvara njihov bez sumnje najveći hit „Anđeli nas zovu da im skinemo krila“, nakon kojega slijedi lijepa, sjetna pjesma „Ljetni Rendez Vous“ koja sasvim ugodno podsjeća na „Daydream“ Lovin' Spoonfula. Potom slijedi „Mislio sam da“, riffovska skladba koja me gitaristički podsjeća na rano razdoblje The Rolling Stonesa. „Ona nije ovdje“, oblikom je country poskočica, a još je jedan njihov veliki hit, hedonističkog, vragoljastog teksta, koja se, pretpostavljam, vrtjela na mnogim tulumima. Pjesma „Mađarac“ ima zanimljivu bas liniju i ritam, gitara je u drugom planu, violina u punoj funkciji, a i pjesme koje slijede („Male curice“ i „Djevojke u gradskim nošnjama“) sasvim su simpatične stvari, premda „Ti-di-ri-di-di“ ove druge navedene upravo neopisivo podsjeća na „Nogomet“ pjesme Pipsa, što znači u najmanju ruku da su Krešo i Ripper u nekom trenutku, rekli bismo, nekako bili na istoj valnoj dužini. „Komarci – ljeto nam se vratilo“ spada mi definitivno u onih pet najvećih hitova Animatora i sasvim je logično da se pjesma našla ovdje, ali pjesma „Bijeg“ u kojoj gostuje Zoran Predin iz Lačnog Franza, nekako je više pjesma koju bih autorski manje povezao s Animatorima a više uz kasniju fazu samostalne karijere Nene Belana. Ono što mi je posebno simpatično u ovoj pjesmi je da Krešo pjeva na slovenskom, a Zoran na hrvatskom. Ruku na srce, „Omladinska“ je na ovoj kompilaciji goli višak, jer su Animatori imali i boljih pjesama koje se moglo uvrstiti, a nakon nje pjesma „Dok ležim cijeli dan u sjeni“, iako šablonska, zvuči kao blago osvježenje. Pjesma „Dvije pijane budale“ svakako nije nešto što će nas osvojiti na prvu, a to je ujedno znak i da nije hit. Naravno, i u toj pjesmi ima svijetlih momenata kao, primjerice, više nego dopadljiv solo na akustičnoj gitari.
Na drugom LP-ju, opet se starta s velikim hitom „Kao ogledala“, klasičan sentiš-stiskavac koji je vjerojatno utabao put mnogim mladenačkim ljubavima. „Kamo odlazi svjetlo“, spada u vrhunac Krešinog tekstualnog izričaja i premda instrumentalno možda i nije vrh vrhova, svakako je dobra pjesma. „Kasno je za prosinac“ sjetan je osvrt na gimnazijske dane, snimljen sasvim opušteno u studiju nakon nekoliko pokušaja. Još jedna pjesma koja nije morala nužno biti ovdje je „Ima još puno vremena“, dok za onu „Kad se vratim kući“ razumijem, jer je nastala u vrijeme agresije na Hrvatsku u kojoj je Slavonija posebno stradala. Nažalost, ono u tekstu što stoji, a to je vjera u ono da ćemo „Našu Hrvatsku pozlatiti“, ostala je po mnogima pretpostavljam pusta tlapnja i tek stih u pjesmi. Četvrtu stranu ploče otvara „Proljeće je zakucalo vrata pokraj nas“, a koja se našla i na onoj kompilaciji „Reanimatori“. Unatoč jednom dinamičnom solu na saksofonu, ruku na srce, ipak je to jedna sasvim prosječna stvar. „Svi momci i djevojke“ mnogima će biti pomalo dosadnjikava, a ona „U šume, za bregove“ nakićena sintesajzerom u stilu osamdesetih, odudara od stila Animatora koji su uvijek i prvenstveno bili svoji, bend s čvrstim osloncem na gitare. Srećom i ovdje možemo čuti jedan lijepi gitaristički solo koji i ovoga puta pjesmu uzdiže na jednu potpuno višu razinu. „Ja ne razumijem“ nešto je žešća njihova pjesma i svakako ima potencijala, ali definitivno nije hit, a čini mi se, nažalost, ni ona iduća - „Ona kaže je“.
Ali, zato posljednja pjesma na ploči „Ostat ću mlad“, definitivno jest, jer pjesma je to lijepe melodije i sasvim kvalitetnog, optimističnog i realnog teksta:
Ne zanosim se bajkama,
Ne sanjam o carstvima
I znam da prolazi sve,
Ali u srcu nešto ostaje…
Ploča je dobro opremljena dodatnim popisom članova originalne postave i preciznim popisom svih ostalih članova, a povrh svega, svim tekstovima pjesama, jer Krešimir je, ne zaboravimo, bio i dobar tekstopisac: nepretencioznog, jednostavnog i jasnog izražaja, kojim je sasvim plastično oslikavao svoje vrijeme. Možda je odabir pjesama mogao biti ponešto drugačiji i možda ga se moglo prerezati i s kojom njihovom live-snimkom, ali i kao takva, ploča je svakako zaslužila svoje mjesto u kolekcijama ploča ljubitelja osamdesetih pa i onih koji su i ono iduće desetljeće doživljavali kao nastavak onoga prethodnoga. Možda i ne u ono vrijeme priznat i prepoznat, ali Blažević je u hrvatsku diskografiju usjekao svoj trag, a o tome najbolje svjedoči Memorijal „Ostat ću mlad – Krešo Blažević“ koji se od 2008. održava u Slavonskome Brodu, kako i sami organizatori vole reći - „Za ljubitelje miroljubivog rock 'n' rolla i ljepotu novog vala“.
Ivan Dukić
« Anđeli nas zovu da im skinemo krila 
