Belle et Sébastien je dječji roman francuske spisateljice Cécile Aubry, u zemljama engleskog govornog područja poznat kao, naravno, Belle and Sebastian. To je priča o znatiželjnom šestogodišnjem dječaku Sebastianu i njegovu psu imena Belle. Tko je točno i zašto predložio baš to ime i zašto je prihvaćeno, ostaje izgubljeno u analima povijesti pop-rocka. Ipak, pristaje im. Ne bi bilo u redu da su se nazvali Dragon Slayer, Megadeath ili Cannibal Corpse. Ta imena su već ionako bila zauzeta, a i ovo nije takva priča.
M.E. i tigrovo mlijeko
Belle and Sebastian formirani su 1996. u Glasgowu, iako bi točnije bilo reći da su se tada materijalizirali u fizičkome obliku. Kao ideja nastali su godinama ranije u glavi Stuarta Murdocha u njegovom rodnom gradu Allowayu, za vrijeme dugotrajnog oporavka od rijetke bolesti zvane M.E.. M.E. ili mijalgični encefalomijelitis je bolest koja uzrokuje kronični umor, bolove u mišićima te razne probleme s koncentracijom i pamćenjem, i svoje žrtve doslovno pretvara u privremene invalide, kojima je i samo ustajanje iz kreveta iscrpljujući zadatak. Studij fizike na University of Glasgow morao je biti zamijenjen dnevnim boravkom, a aktivan život, grad, posao i prijatelji, životom koji je, prema njegovim riječima, najbliže usporediv sa životima penzionera u staračkim domovima. Sa ničim na raspolaganju osim vremena, neograničenim količinama vremena, tih godina posvetio se knjigama, pločama, gitari ili klaviru, kad god bi uspio sakupiti energiju da se do njega dovuče. Počeo sam pisati pjesme jer sam morao, kaže. Ubrzo je shvatio i da mu to prilično dobro ide.
Pod utjecajem folk-rocka, popa 60-tih, bogate glazgovške glazbene scene, Velvet Undergrounda (neizbježno, naravno), Love, The Smithsa i posebno Felta (benda koji nikada nije postigao uspjeh koji zaslužuje - bacite uho na njihov Forever Breathes The Lonely Word iz 1986.) nastajala je vizija koja će se po njegovom oporavku i povratku u Glasgow postepeno pretvarati u stvarnost, možda i nestvarniju nego što je itko od budućih članova benda uopće mogao zamisliti.
U to su se vrijeme svi oni (članovi benda) muvali Glasgowom, neki studirali, a neki samo kupili čekove socijalne pomoći ili radili nezahvalne poslove, ali svi sa svojim instrumentima i snovima pokušavali svirati i oformiti neki smisleni bend. To je zahtijevalo mnogo vremena provedenog po raznoraznim klubovima Glasgowa i mnogo svirki sa mnogim bendovima čudnih imena i sumnjivih sposobnosti. Stuart Murdoch u međuvremenu je krenuo u pohod. Novačio je jednog po jednog po klubovima i zabavama, više na osnovu instinkta i zajedničkih senzibiliteta nego nekakvih tehničkih vještina ili virtuoznosti. Pjesme su već bile tu, a sada i lineup koji će im udahnuti život - Stuart David (bas, vokali), Chris Geddes (klavijature), Sarah Martin (violina, vokali), Stevie Jackson (gitara, vokali), Richard Colburn (bubnjevi), Isobel Campbell (čelo, vokali). Septet "čudaka" bio je na okupu i spreman za akciju, taman na vrijeme za lokalni projekt Stow Collegea, zamišljen tako da studenti zapravo pokrivaju sve aspekte glazbene industrije u minijaturi i umjesto dosadnog seminarskog rada na kraju, jednom godišnje izdaju ploču za studenski label Electric Honey Records. Te godine zapravo nije bilo velike konkurencije. Svima koji su radili na projektu bilo je jasno da B&S jednostavno moraju biti njihov izbor, kvaliteta materijala govorila je sama za sebe.
S tri tisuće funti na raspolaganju tek oformljeni bend u tek tri dana uspio je snimiti album koji se sastojao isključivo od pjesama Stuarta M., što nikome od njih tada nije bilo teško prihvatiti. Njegov entuzijazam, talent, odlučnost nakon godina hibernacije i jasna ideja o tome kako bi album trebao zvučati bili su ono što ih je isprva i privuklo tome da se ukrcaju u njegov vlak. Nastanak albuma bio je brz, lagan i bezbolan, dokaz da je izbor suradnika bio i više nego ispravan - uspjeli su naći zajednički glazbeni jezik i kemiju, taj tako teško uhvatljivi sastojak. Tako je nastao Tigermilk, izdan u ograničenoj seriji od 1000 primjeraka, od kojih su neki završili u funkciji frizbija klincima u pijanoj noći ispred Ca Va studija u kojem je prvi puta službeno predstavljen. Nisu znali da će ga za nekoliko godina moći prodati za preko 400 funti nekom opsjednutom kolekcionaru. (Nasreću, remasteriran je i reizdan 1999. godine, puno je to novaca.)
Izdan 1996. godine, usred brit-pop manije s jedne i grunge eksplozije s druge strane Atlantika, Tigermilk je bio u potpunoj suprotnosti sa svim tadašnjim glazbenim strujanjima. Pjesme na njemu bile su pravi mali sofisticirani pop dijamanti, sa karakterističnim tekstovima Stuarta M - izuzetno poetičnim, gorko-slatkim, tragikomičnim, prepunim likova koje bi neki zli ljudi možda nazvali luzerima, a neki, s više razumijevanja, jednostavno drukčijim ili osjetljivijim karakterima. Stoga je prvotna publika B&S-a bila upravo ta generacija "izgubljenih", pomalo čudnih, pomalo socijalno ne baš sasvim prilagođenih, nepotpuno opremljenih za život u vrlo često grubim i okrutnim stvarnostima. Ljepota (u nedostatku bolje riječi) i glazbe i poruke jedan je od zaštitnih znakova toga albuma, a i svih onih koji su uslijedili.
Predivne melodije osim "čudaka" ispunjavaju i pričice o sunčanim danima, plavom nebu, sreći, slobodi, malim, a zapravo velikim trenucima i osjećajima, prijateljstvu, ljubavi, seksu (ponekad i drukčije orijentiranom), izdaji, grijehu, oprostu, krivnji, nasilju, patnji, primitivizmu, licemjerju, pitanju klasa i privilegija, sve se to vrti između redaka za one koji pažljivo slušaju, uvijek sa izuzetnim osjećajem za detalje i humor. Uz to, B&S itekako znaju biti i provokativni, evo kako Stuart M otvara prvi album svoga benda:
I was surprised, I was happy for a day in 1975
I was puzzled by a dream, stayed with me all day in 1995
My brother had confessed that he was gay
It took the heat off me for a while
He stood up with a sailor friend
Made it known upon my sisters wedding day,
a nastavlja sa:
So I gave myself to God
There was a pregnant pause before he said ok.
S druge strane, u We Rule The School poručuje:
Do something pretty while you can,
na što njegov kolega iz benda Stevie kaže: Moja inicijalna reakcija je bila: 'Ne možeš to reći, upravo sam došao iz rock'n'roll benda', ali dok je stigao do drugog refrena već sam razmišljao: 'Zašto ne to reći? Hrabro je, drsko je, briljantno je'.
Dobar glas daleko se čuje - i kultni DJ-i sa BBC Radio One-a John Peel i Mark Radcliffe počeli su vrtjeti njihove stvari u svojim emisijama, postepeno je rasla masa obožavatelja i B&S su imali ugovor s tek oformljenom indie izdavačkom kućom Jeepster. Bilo je vrijeme za novi korak.
Punk's not dead!
Samo pet mjeseci nakon Tigermilka, sa tek nešto malo većom svotom novaca i njihovim omiljenim Ca Va studiom na raspolaganju, ponovno je u manje od sedam dana snimljen njihov, službeno gledano, istinski debut album. If You're Felling Sinister izdan je te iste 1996. godine za Jeepster, oduševio je i kritiku i publiku, a mnogi ga i danas smatraju njihovim najboljim ostvarenjem i modernim klasikom. Analogno radu na Tigermilku, i ovoga puta je Stuart M potpisao sve pjesme, a bend ih ukrasio sada već prepoznatljivim zvukom.
Negdje u to vrijeme bend je donio i jednu kritičnu odluku koje će se striktno pridržavati sve do mnogo kasnije u karijeri – izbjeći sve uobičajene puteve kojima vodi glazbena industrija. Uz tako strogu DIY politiku moglo bi se reći da su u to vrijeme bili najveći punkeri na sceni, iako njihova glazba s punkom nije imala nikakvih dodirnih točaka. Sami su producirali album, sami su obavili dizajn covera (uspjeli su stvoriti prepoznatljiv vizualni identitet – svaki njihov album krasi fotografija koju je uslikao netko od članova benda, na kojoj se gotovo nikada ne pojavljuju svi zajedno, uvijek u kombinaciji crne i još samo jedne boje), nisu davali intervjue, odbijali su foto-seanse. Osim toga, odbijali su promocije albuma i turneje i svirali isključivo u ambijentima koji su odgovarali njihovoj glazbi, umjesto stadiona to su bile crkve, knjižnice, kafići, fakultetske dvorane. Nisu imali čak ni tehničare koji bi ih pratili na koncertima, a to ih je, uz nedovoljno uvježbavanja, dovelo na pomalo zao glas kao šarmantan, iako ne baš predobar live bend. Ali, If You're Feeling Sinister je bio jednostavno toliko dobar da je odradio sav taj posao za njih. Njihova popularnost je rasla i mogli su samo uživati u tom periodu svoje kreativnosti. Mogli su si dopustiti čak i provociranje britanskih medija sklonih pompi i prenapuhavanju – Stuart M poslao je zainteresiranim novinama neku vrstu memoranduma pod nazivom Tehnika inervjuiranja za B&S u kojem je sam odgovorio na pitanja za koja se pretpostavljalo da će biti postavljena. Gotovo se mogao čuti podsmijeh u njegovu glasu:
Koji su vaši utjecaji?
Ako biste nas to priupitali, samo bi se nervozno vrzmali u svojim sjedalicama i izbjegli pitanje.
Zašto?
Jer vam se odgovor ne bi svidio. Koji su naši utjecaji? Naše mame, naši tate, dečko iz škole koji nam je pričao o seksu... Željeli bi da vam damo veliki popis glazbe koju volimo. Možete se kladiti da je to zadnja stvar o kojoj razmišljamo kada sviramo. Razmišlja li Eric Cantona o Georgeu Bestu kad zabija gol protiv Liverpoola? Ne bih rekao.
(Ovom rečenicom je zasigurno želio i poručiti da, suprotno javnome mišljenju, članovi benda nisu nikakvi geekovi koji ne mogu uživati u "normalnim" stvarima, kao što je nogometna utakmica.)
Demokratska katastrofa
Tokom 1997. godine, članovi benda su, nakon uspješne i hektične 1996., konačno dobili priliku da napuste svoje dnevne poslove i posvete se isključivo B&S-u, a i da se pomalo počinju međusobno upoznavati. Zaredali su tri odlična E.P.-a u samo nekoliko mjeseci. Dog On Wheels, Lazy Line Painter Jane i 3...6...9... Seconds Of Light predstavljali su širenje njihova zvuka u novim interesantnim smjerovima. Međutim, negdje u to vrijeme Stuart M je odlučio prepustiti i više slobode ostatku benda i dati im priliku da i sami pridonesu novome albumu koji je bio u planu. Tu su počeli i prvi problemi. Budući da se ipak radilo o sedam vrlo različitih ljudi od kojih je svaki imao neke svoje ideje, njihovi redoviti sastanci u omiljenom im Grosvenor Cafeu počeli su se pomalo pretvarati u nešto slično Hrvatskome Saboru.
Disfunkcionalna ljubavna veza Stuarta M i Isobel i njihove konstante svađe, želje nekih članova benda da više autorski sudjeluju, a ostalih da Stuart M ostane glavni autor i vokalist, želje nekih da se ode na poštenu turneju u suprotnosti sa željama ostatka benda, nedostatak komunikacije i sudar svih tih karaktera rezultirao je time da su B&S samo godinu dana nakon osnutka i početnog uspjeha već bili gotovo na rubu raspada. Ovoga puta im je trebalo mnogo više vremena u studiju, gotovo dvije godine, da bi novi album, The Boy With The Arab Strap, ugledao svijetlo dana. Usprkos svim porođajnim mukama, na kraju je ipak sadržavao autorske doprinose gotovo svih članova benda, koji je sada brojio još jednog više – pridružio im se i Mick Cooke (truba). The Boy With The Arab Strap donio im je dotad najvišu poziciju na U.K. top-ljestvicama, visoko 12. mjesto, nagradu za najboljeg novog izvođača na Brit Awardsima 1999. godine i zapravo njihovu glazbu predstavio znatno širem krugu ljudi nego prijašnja ostvarenja. Taj album osigurao im je i izdavačku kuću koja će pokrivati američko tržište - Matador.
Ipak, nesuglasice unutar benda su se nastavile. Stuart D je prvi rekao zbogom bendu nakon što mu je obljavljen prvi roman i posvetio se pisanju i svom do tada side-projektu Looper. To je još pogoršalo nastalu situaciju i nekoliko godina koje će uslijediti bit će najteže godine za preostale članove. Rad na novom albumu ponovno je predugo trajao, a rezultat je u konačnici bio najslabiji album njihove karijere. Unatoč gudačkoj sekciji koja je angažirana, Fold Your Hands Child, You Walk Like A Peasant bio je nepovezan, pun nepotpuno realiziranih ideja, sa samo nekoliko pjesama koje su kvalitetom pratile njihove dotadašnje standarde. Ipak, kako to obično biva, svejedno se dobro prodavao. Bio to njihov prvi U.K. Top 10 album, a solidno je prošao i na američkome tržištu. To nije previše značilo članovima B&S-a, sukladno njihovom nematerijalističkom pristupu karijeri.
Svi opisuju proces nastanka albuma kao izuzetno mučan i nitko od njih, po prvi puta, nije bio previše oduševljen onime što su snimili. Ipak, sama činjenica da je bend uspio preživjeti takav kreativan zastoj i sve interpersonalne probleme koji su ga pratili dala im je razloga vjerovati da ima smisla pokušavati bend zadržati na okupu. Motivaciju za nastavak dala im je energija novoga člana, gitarista Bobbyja Kildee, kao i poziv američkoga redatelja i scenarista Todda Solondza (ovogodišnji dobitnik nagrade za najbolji scenarij na venecijanskom filmskom festivalu) da rade na soundtracku za njegov u to vrijeme četverosatni film Storytelling, koji ih je sve oduševio. Međutim, velik dio toga filma na kraju uopće nije završio u završnoj verziji, kao ni velik dio glazbe koju su B&S snimili za taj film i izdali kao svoj peti studijski LP Storytelling 2002. godine.
Storytelling je iz perspektive publike zasigurno najmanje važan album u njihov karijeri, a uz to i prilično frustrirajući. Ne možete se ne zapitati zašto B&S snimaju instrumentale ako imaju pjesnika kalibra Stuarta M u svom sastavu, ili, ako već mora biti instrumentala, zašto su predivni zvučni pejzaži za koje je grupa sposobna besmisleno prekinuti dijalozima iz filma i podređeni nekoj praktičnoj svrsi. Iz perspektive članova benda, to je bila prva ploča na kojoj su uživali raditi nakon dugo vremena neslaganja, i zbog toga možda i njihova najvažnija ploča, ploča koja je spasila bend iako su po vlastitom priznanju za to izabrali krivi film: Bila je to pogreška, ali dobra pogreška. Trebalo bi činiti više takvih pogrešaka, kaže Stevie u retrospektivi. Osim toga, odlučili su biti i profesionalniji po pitanju nastupanja uživo. Krenuli su na prvu pravu turneju, ovoga puta spremni i podržani ekipom tehničara i dodatnih glazbenika. Putovanja i nastupi predstavljali su veliki problem za Isobel Campbell, koja je najteže podnosila napore koje zahtijevaju. To je, uz dugo odgađani prekid veze sa Stuartom M i želju da se otisne u solo vode, bio razlog da se i ona oprosti od benda. Za ostale to i nije bilo potpuno neočekivano, već nešto što je bilo praktički neizbježno i što se kuhalo godinama. Bend je time definitivno izgubio talentiranu glazbenicu i kantautoricu, ali su zato njihovi ciljevi možda po prvi puta bili zajednički – B&S će se uozbiljiti i postati pravi, profesionalni bend.
Feniks ustaje iz pepela
Tih godina dok su se tražili, njihova izdavačka kuća postajala je sve više i više frustrirana svojim prvim i najvećim imenom, koje je toliko puta odbijalo prihvaćati prilike koje su im se pružale u komercijalnom smislu. Iako su nakon svega postali malo manje tvrdoglavi i postepeno se pretvarali u bend kakvog je Jeepster želio, strpljenje vodstva Jeepstera se iscrpilo i bend je potpisao novi ugovor za Rough Trade Records, nekadašnji dom njihovih voljenih Smithsa. U tom prijelaznom periodu, čini se da su B&S shvatili da je sve ono što su otpočetka činili da bi zaštitili svoj svijet od destruktivnog utjecaja glazbene industrije zapravo počelo stvarati prevelike barijere između benda i publike, kao i između benda i kreativnog procesa stvaranja – uzlazna putanja benda od samih početaka je sugerirala da će kad-tad tranzicija u profesionalni bend i „velike igrače“ postati neizbježna. Jeepster je trebao čekati još samo malo, Dear Catastrophe Waitress iz 2003. bio bi ispunjenje svih njihovih želja. Po prvi puta u karijeri B&S odlučili su raditi sa producentom, iako više slučajno nego namjerno. Trevor Horn sreo je bend na jednom od nastupa i, oduševljen njihovim radom, predložio suradnju uz minimalnu naknadu. Bio je to producent čiji prijašnji „klijenti“ (ABC, Frankie Goes To Hollywood, Seal, Celine Dion, i, pazite sad – t.A.T.u.) nisu imali ništa zajedničkog s njima. Međutim, njihovo igranje na instinkt kao u samim počecima benda pokazalo se i ovoga puta uspješno. Mnogi su očekivali katastrofu i veliki „sell-out“, ali su umjesto toga dobili veliko iznenađenje – Belle & Sebastian u Technicoloru (kako to savršeno opisuje Paul Whitelaw u njihovoj biografiji Just A Modern Rock Story). Album je, očekivano, bio mnogi ispoliraniji i radio-friendly nego bilo koji dotadašnji, ali istovremeno i veliki povratak u formu, bio je ispunjen fenomenalnim pjesmama kakvima su B&S razmazili svoju publiku. Po prvi puta su pristali izdati i singlove koji će promovirati album – Step Into My Office, Baby i zatim I'm a Cuckoo koji je zauzeo 14. mjesto na U.K. ljestvici singlova. Odsvirali su kompletnu turneju, koja je uključivala i velike europske i svjetske festivale i zaradili nominaciju za Mercury Prize. Također, ponešto su se pripitomili i po pitanju tiska i intervjua - iako baš nisu iskakali iz pašteta, moglo ih se konačno čuti i vidjeti u medijima. Poslali su i vizualnu poruku – po prvi puta su na fotografiji za cover bili svi članovi benda na okupu, u prepoznatljivoj crno-obojanoj tehnici. 2006. godine sličnu su priču ponovili i sa The Life Pursuit, ponovno uz odobravanje i kritike i publike. Najavni singl Funny Little Frog postao je njihov najveći komercijalni uspjeh (13. mjesto na U.K. ljestvici singlova), a sam album zauzeo 8. mjesto na U.K ljestvici albuma i 65. mjesto na Bilboardovoj 200. Ponovno su popratili album velikom turnejom, svirali pred više ljudi nego ikada prije u karijeri i konačno uspjeli pretočiti magiju sa svojih albuma u nastupe uživo. Osim toga, dvije njihove pjesme, Expectations i Piazza, New York Catcher iskorištene su za soundtrack predivnog Juno, dobitnika Oscara 2008. godine za najbolji scenarij i nominiranog za najbolji film godine, filma čiji likovi kao da su ispali iz neke od njihovih pjesama. Soundtrack je nagrađen Grammyjem i definitivno dodatno proslavio B&S.
Budućnost?
Iako su se, nakon više od deset godina postojanja, konačno vratili u kreativnom smislu, a i dobili više nego zasluženi uspjeh, priznanje i, bljak, vjerojatno im se to ne bi posebno svidjelo – slavu, budućnost benda ostala je vrlo neizvjesna. Prošle su već preko tri godine od posljednjeg izdanja s novim materijalom. 2008. godine izašla je kompilacija The BBC Sessions, međutim, ona sadrži materijale snimljene između 1996. i 2001. u studijima BBC-a za emisije već spomenutih Johna Peela i Marka Radcliffea, s nekoliko dotad neobjavljenih poslastica. Također, nije bilo nastupa uživo i premda na svojoj web stranici neprestano održavaju kontakte sa publikom i kažu da će se vratiti u studio kad dođe vrijeme za to, čini se da su mnogo više posvećeni nekim drugim projektima i zanimacijama. Ako više nikada ne snime album zajedno, bar su završili karijeru onako kako treba – big bangom – i ostavili za sobom mnogo nezaboravnih pjesama i mnogo ljudi kojima njihova glazba uljepšava sretne trenutke ili ublažava one malo manje sretne. Ako izdaju još koji album, čak i ako ga nazovu Get Rich Or Die Trying, znat ćemo da je to samo satira, i da će biti miljama udaljen od takvih i sličnih štetnih nusprodukata glazbene mašinerije protiv koje su se tako dugo borili.
Nadam se da hoće, jer:
Everybody's trying to make us
Another cool decade of fakers
Another century of fakers.
13 
0
27 Ožujak 2011 
