A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Kolovoz 2020
Format Albumi
Vrsta / Art Rock / Hard rock / Alternative/Indie Rock / Contemporary Pop/Rock / Adult Alternative Pop/Rock / Experimental Rock
Dodano Srijeda, 19 Kolovoz 2020
Žanr Pop-Rock
Length 1:11:51
Broj diskova 1
Edition date Kolovoz 2020
Država Globalno
Etiketa Rhino Records / Parlophone
Catalog Number -
Edition details objavljeno: 14.8.2020.; producent: Mark Plati, snimljeno uživo u Elysée Montmartre, Paris, Francuska, 14. listopada 1999.
Tags David Bowie Mark Plati Rhino Records Parlophone

Review

Bilo je lako za pretpostaviti da će se nove, neobjavljene snimke Davida Bowieja pojavljivati i nakon njegove smrti, ali nitko nije očekivao da će se to odvijati takvom brzinom. Osim što su nastali cijeli kompleti tematskih i kronološki sređenih reizdanja digitalnih kompleta s dodacima još neobjavljenih snimaka, pojavljuju se i koncerti koji pedantno i sustavno pokrivaju cijelo razdoblje njegove nevjerojatne karijere. Jer, evo, nema niti mjesec dana otkako je objavljen „Ouvrez le chien“ (Live Dallas 95), snimak njegova koncerta s turneje kojom je promovirao materijal s albuma „1. Outside“, a onda je sve štovatelje bogatoga opusa ovog kompletnog umjetnika razveselila najava objavljivanja novoga, živog albuma nastalog tijekom kratke turneje koju je Bowie sa svojim bendom održao krajem 1999. promovirajući materijal studijskog albuma „Hours“.

U stvari, Bowie je marljivo stvarao tijekom gotovo cijeloga života. Najproduktivniji je, bez sumnje, bio tijekom sedamdesetih, kad je u svakoj godini objavio neki nov studijski album, često toliko različit od onog prethodnog, da su ga neki brzopleto okarakterizirali kao „rock kameleona“. Osobno, naježim se pri spomenu tog nadimka, jer je vjerojatno nešto najpovršnije u kategorizaciji nekoga tko je bez imalo pretjerivanja bio potpuni umjetnik – pjevač, skladatelj, multiinstrumentalist, producent, slikar i glumac. Kameleon je gmaz, životinja iz porodice ljuskaša koja mijenja boju ovisno o prostoru u kojemu se nalazi, kao oblik mimikrije i potrebe za preživljavanjem. Svi gmazovi su spori, a Bowie to definitivno nikada nije bio. Adekvantnije bi ga bilo usporediti sa šarenim leptirom koji s lakoćom leprša kroz sve moguće stilove, živi nekoliko dana i zatim nestaje pa se ponovno materijalizira u nekom novom obliku iz neke sasvim nove čahure.

Bio je inspiracija za mnoge suvremenike, ali kasnije i za mlade bendove, kojima je nerijetko davao podršku, bilo putem zajedničkih nastupa ili gostovanja na singlicama i albumima (kao primjerice s NIN na „I Am Afraid Of Americans” ili duetom s Placebom u pjesmi „Without You I'm Nothing”). No, za razliku od drugih umišljenih veličina u svijetu glazbe, Bowie je bio skroman, oprezan i izrazito racionalan pa i samokritičan te nije objavljivao sve što bi mu padalo na pamet. Primjerice, album „Toy” snimljen je 2001., ali Bowie njime nije bio zadovoljan te ga je zabio u neku 'ladicu' a potom odmah snimio „Heathen”. „Toy” je svjetlost dana ugledao tek 2011. godine i to kao neslužbeno izdanje. Posebno je, na kapaljku, Bowie u javnost puštao live albume, jer ih je za života objavio tek šest. S prvim, „David Live“ obuhvatio je svoju filadelfijsku soul fazu i objavio ga tek 1974. godine. Govorio je za njega da ga ne voli i da ga nije nikada poslušao, jer sam pogled na naslovnu stranicu govori kako „Zigggy ima vampirske zube, a David živi tek u teoriji”. Četiri godine kasnije objavio je koncert „Stage“ (1978.), kojim je odabirom repertoara zanimljivo obuhvatio Ziggyjevo razdoblje i vjerojatno svoju najkreativniju berlinsku fazu (1976.-1978), kojom je u suradnji s Iggyjem Popom i Brianom Enoom, a pod utjecajem Kraftwerka, pružio nevjerojatan doprinos i poticaj razvoju new-age glazbe. I nakon toga, zanemarimo li „Ziggyja Stardusta“, soundtrack istoimenog filma s posljednjeg koncerta Ziggyjeve turneje kojom je najavio svoje povlačenje, a koji je objavljen 1983. godine, do „Glass Spidera“ (2007.) od live albuma nije bilo ništa.

Tek se kasnije, u vrijeme kad se pomalo povukao iz javnog života, pojavilo nekoliko live albuma kojima sam Bowie nije svima dao zeleno svjetlo. Primjerice, „Live At Santa Monica '72“ (2008.) izišao je željom njegovog bivšeg menadžera Tonyja Defriesa. Tony je prema ranije potpisanom ugovoru imao pravo objavljivanja svega što je Bowie snimio prije 1982. godine te ga tako 1983. financijski vratio na 'početne postavke'. Bowie se iz toga, prisjetimo se, iskoprcao komercijalnim albumom „Let's Dance” (1983.), nakon kojega je snimio nekoliko filmova kao što su „Glad”, „Sretan Božić, Mr. Lawrence” i Labyrinth”, a potom izdao albume „Tonight” (1984.) i „Never Let Me Down” (1987.). Nisu to bili bezvrijedni albumi, koliko god ih neki pokušavali osporiti. Bowie je htio podvući crtu između onog napravljenog i novog pa je krenuo u turneju „Sound & Vision” (1990.) tijekom koje je održao i svoj povijesni koncert na zagrebačkom stadionu u Maksimiru. Najava je bila da će odsvirati sve svoje stare hitove kojih se zasitio i nakon toga krenuti novim putem. Bowie se poželio rada s bendom pa je krenuo u projekt Tin Machine s braćom Tonyjem i Huntom Salesom, koje je poznavao iz razdoblja berlinske faze i suradnje na Iggyjevom antologijskom albumu „Lust For Life”. Gitaru je u Tin Machineu svirao Reeves Gabrels, a s obzirom da su u tom trenutku sva četvorica bila razvedena, prvotni naziv grupe bio je „The Four Divorces”. Kao pjevač i saksofonist Tin Machinea upoznao je sasvim slučajno Iman i postali su nerazdvojni.

Bowie je volio reći kako je živio život unazad. I da je onih četvrt stoljeća koje je proveo u vezi i braku s Iman proživljavao kao drugu mladost, dok se najintenzivnijeg razdoblja svoje karijere s početka sedamdesetih jedva i sjećao. Netko je organizirao susret Davida i Iman, a oni su odmah kliknuli: nju je fascinirala njegova duhovitost i načitanost, a njega njezina ljepota i poznavanje svjetskih jezika. Vjenčali su se 1992. i onda je Bowie 'na lakim krilima ljubavi' (što bi rekao Shakespeare) snimio nekoliko albuma: „Black Tie, White Noise“ i „Buddha Of Suburbia“ (1993.), te pokrenuo ambiciozan projekt „1. Outside“ (1995.) u kojem je stao već nakon prve epizode u kojoj je izmišljeni detektiv Nathan Adler istraživao neobjašnjivo umorstvo petnaestogodišnje djevojke Grace. Koketiranje s jungle ritmovima koji se osjećaju na tom albumu tada kao tek blaga naznaka, nastavljeni su brzim i energičnim albumom „Earthling“ (1997.), kojega je Bowie snimio s bendom u tek nekoliko mjeseci, a potom ga popratio turnejom ritmički još bogatijom u stilu Prodigyja, na kojoj je među nove pjesme vješto ubacio i nekoliko starih pjesama u posve novom ruhu. Kroz sve te avanture vjerno ga je pratio Reeves Gabrels, gitarist iz razdoblja suradnje s grupom Tin Machine. Unatoč njegovoj intimnoj sreći, u vrijeme braka s Iman udaljili su se od njega mnogi stari prijatelji, poput recimo Iggyja Popa koji je u to vrijeme proživljavao krizu razvoda od svoje žene Suchi Asano te je 'liječio' vezom s novom, mladom djevojkom Argentinkom i samostalno stvorio jedan za njega dotad atipično sentimentalni albumom „Avenue B”, s kojim se Iggy pomalo inatio i htio dokazati sebi i drugima da David nije isključivi kreator njegove karijere.

Menadžer Tony Defries Bowieja je financijski cijedio kao pijavica. Bowie je odlučio tome stati na kraj i presjeći 'gordijski čvor' po pitanju autorskih prava. Tako se krajem desetljeća dogovorio s Tonyjem da će dobit od prodaje svih albuma pretvoriti u dionice. Tako su Defries i Bowie ukupno zaradili 55 milijuna dolara i taj iznos, po nekim izvorima, čak i 'bratski' podijelili. Bowie je konačno podvukao crtu i ostvario ono o čemu je davne 1970. godine pjevao - postao je „The Man Who Sold the World“. Neki su ga smatrali materijalistom, a on je novac uglavnom uložio u projekte svoje supruge Iman, bivše manekenke i modne dizajnerice, koja je osmislila liniju šminke za tamnopute Afroamerikanke, dizajnirane cipele i ženske torbice.

S live nastupima Bowie je prestao nakon što je tijekom 2005. na jednom koncertu doživio iznenadni srčani udar te se zbog toga našao i u bolnici. Tada je, sportski gledano, Bowie malo 'stao na loptu'. I dok je Iman govorila da ga više doživljava kao slikara i glumca, on je u tišini deset godina pripremao, a potom i snimio materijale za svoj vrlo dobar pretposljednji studijski album „The Next Day“ (2013.) i genijalni „Blackstar“ (2016.), kojega mnogi smatraju njegovim 'labuđim pjevom', nastalom u najtežim trenutcima Bowiejeve borbe s neizlječivom bolešću i Marquezovski rečeno 'Kronikom najavljene smrti'. Pokazao je Bowie ondje u samo sedam pjesama svu raskoš svojega talenta te onu izvanvremensku svježinu kreativnosti pri čemu je kao suradnike uključio najmodernija imena njujorške eksperimentalne jazz scene.

U tim dugim razdobljima naoko Bowiejeve statičnosti, sva ta povremena live izdanja, podsjećala su sve njegove štovatelje na činjenicu da je Bowie još uvijek ovdje, makar i u stanju svojevrsne hibernacije. A on je jednostavno uživao u konačno ostvarenoj sređenosti svojega privatnog života, sretnom braku s Iman, kojega su okrunili rođenjem njihove djevojčice, sada 20-godišnjakinje Alexandrije Zahrije (Lexi), kada je Bowie sebi htio nadomjestiti sve propuste očinstva koje je u vrtoglavom tempu djelovanja tijekom sedamdesetih nije realizirao sa svojim prvim djetetom iz braka s Angie, sinom Zowiejem, u vrijeme dok nije znao tko mu glavu nosi.

Mogli bismo reći da je album „Hours“ bio prvi zreli Bowiejev album. Nastajao je spontano u suradnji Bowieja i Gabrelsa na lokacijama između Bermuda, Pariza i Londona. Projekt su započeli kao glazbu za video igricu „Omikron“ koju su Reeves Gabrels i Bowie zajedno trebali uglazbiti. Tako su nastale pjesme „Survive“ i „The Pretty Things Are Going to Hell“. Ove je pjesme Gabrels, kako se kasnije otkrilo, želio uvrstiti na svoj samostalni album. Gabrelsov stil sviranja gitare na ovom albumu bio je odmjeren, nenametljiv, za razliku od ranijeg „Earthilnga” koji je bio agresivniji, prodorniji i prštao energijom. Tekstualno gledano „Hours“ je odisao zrelim temama kojima se dotakao onoga o čemu vjerojatno svaki pojedinac u nekoj fazi života počinje razmišljati: prolaznosti, rekapitulaciji dotad učinjenog, preispitivanju istoga i onoga što se dogodilo nije, a sve prožeto nadasve najdubljim emocijama. No, izgleda da se tijekom snimanja i stvaranja toga albuma Gabrels umorio ili mu jednostavno nije odgovarao kreativni smjer u kojem se nepredvidivi Bowie odlučio gibati. Nije bilo svađe, tvrdio je gitarist, već je rekao da je jednostavno u svemu „izgorio“. Kaže, smetalo mu je toliko izbivanje od kuće, putovanja, a po nekim informacijama nije mogao oprostiti Bowieju što nije objavio live album s turneja „1. Outside“ i „Earthling“. Reeves je očekivao i neki album poput „Earthlinga 2.” Sve su to pitanja koja su bez odgovora ostala visjeti u zraku. Svoj posljednji live nastup s Bowiejem na VH1 u sklopu emisije „Storytellers“ Gabrels je odsvirao profesionalno, ali pomalo kiselo. Nezaboravna je njegova sarkastična primjedba u kojoj, dok Bowie najavljujuje pjesmu „Can't Help Thinking About Me” i kaže da ne može vjerovati da je napisao tekst poput: „My girl calls my name: Hi, Dave! / Drop in, see around, come back /If you're this way again..." i da ga ne može napisanog danas gledati, Reeves kaže: „Ali možemo gledati onoga koji je to napisao.” Kako god, Gabrels danas svira u grupi The Cure, a Bowie je u kasnijim intervjuima uvijek pohvalno govorio o njihovoj suradnji koja je kroz sve ranije godine bila uistinu sjajna. Spojio je Gabrels ugodno s korisnim: doživio je nevjerojatno glazbeno iskustvo svirajući sa svojim idolom iz mladosti, a istovremeno je svojim gitarističkim umijećem, ako ništa drugo u bazičnom, kreativnom dijelu, pridonio Bowiejevoj kratkoj „Hours“ turneji koja je uključivala neke nastupe u TV emisijama i tek osam koncerata u ta dva kratka mjeseca od listopada do prosinca 1999.

Bowie je oduvijek znao izabrati svoje glazbenike, a posebno gitariste. Tako je i na ovom koncertu, uz Marka Platija koji svira ritam gitaru a ponekad i bas, solo gitaru svirao Page Hamilton, gitarist metal benda Helmet. Može zvučati frapantno koliko je Page identično odsvirao sve Gabrelsove solo dionice, ali znamo da je osim glasnog metala u raznim oblicima u okviru grupe Helmet, Hamilton znao svirati i suptilniji jazz. U suradnju s Bowiejem krenuo je u vrijeme dok je njegova matična grupa bila u stanju kreativne pauze.

Iz tog vremena potječe i ova snimka koja je pred nama, koja sadrži 15 pjesama izvedenih uživo na koncertu održanom 14. listopada 1999. u pariškom 'Elysée Monmartre'. Istoga dana kada je Bowieju ukazana vrlo visoka počast i uručena titula 'Commandeurs of the Ordre des Arts et des Lettres', čija je svrha priznavanje značajnog doprinosa umjetnosti, književnosti ili širenju ovih polja. Možda je i to razlog što je Bowie te večeri bio izuzetno dobro raspoložen.

Tek 12 pjesama s ovoga albuma nije dosada nikad ranije objavljeno, jer su tri pjesme izišle kao B strane nekih singlica s albuma “Hours”. Iako, iskreno ću reći, neke od ovih pjesama su mi od ranije poznate s jednog bootlega „Dead Dreams“ kojega sam dobio kao suvenir iz Španjolske, a dio toga sam čuo u sklopu izvedbe Bowieja i pratećeg benda u KitKat clubu.

Toga 14. listopada 1999. u Elysee Montmartre u Parizu cijeli je Bowiejev koncert odisao neizmjernom količinom emocija i intimnom atmosferom. I to od samoga početka, jer umjesto neke divlje, žestoke pjesme, koncert je otvorio pjesmom „Life On Mars“ koju je izveo u minimalističkoj, a toliko ispunjenoj klavirskoj pratnji nevjerojatnog Mikea Garsona, jazz pijanista s kojim je surađivao od sedamdesetih godina, uz minimalno sudjelovanje pratećeg sintesajzera. Po mnogima je upravo ova skladba s albuma „Hunky Dory“, vrhunac Bowiejeva skladateljskog umijeća. A zatim je Bowie na pozornicu pozvao i ostale članove benda te su zajedno promovirali dvije pjesme s albuma „Hours“. „Thursday's Child“, inspirirana je istoimenom autobiografijom Earthe Kitt. „All of my life I've tried so hard / Doing my best with what I had / Nothing much happened all the same. / Something about me stood apart / A whisper of hope that seemed to fail / Maybe I'm born right out of my time /Breaking my life in two.../” Neki u stihovima pjesme prepoznaju autobiografske elemente, dok drugi tvrde da pjesma govori o nekoj Bowieju bliskoj osobi, možda Georgeu Underwoodu, prijatelju iz mladosti, s kojim se davno u djetinjstvu potukao oko neke djevojke pri čemu je dobio onaj udarac u oko kojim mu je George nenamjerno definirao doživotni imidž jednoga od rijetkih ljudi na svijetu koji ima oči različite boje.

Nije neobično da se album zove „Something In the Air”, jer ova pjesma najbolje iskazuje sukus cijeloga projekta. Zanimljivo je da je upravo na ovom nastupu prvi put izvedena uživo. I u stvaranju ove pjesme su se Gabrels i Bowie glazbeno, ali i literarno iskazali: „Lived with the best times / Left with the worst /Danced with you too long /Nothing left to save... Let's take what we can / I know you'll hold your head up high /We've raged for the last time /A place of no return.../ And there's something in the air/ Something in my eye / I've danced with you too long/ Yeah...”. Nakon toga slijedi nekoliko pjesama kojima se Bowie vraća u mladost. Izuzetno emotivna „Word On A Wing” s albuma „Station to Station”, nastalog u vjerojatno najtežem razdoblju Bowiejeve borbe s ovisnošću o kokainu, zatim „Can't Help Thinking Of Me” pjesme iz davne 1966. godine koju je snimio s tadašnjim bendom „The Lover Third”, ali koju je prvi put snimio pod umjetničkim imenom David Bowie. Izveli su je žestoko, s odličnim prijelazima na bubnjevima Sterlinga Campbella kojega je dopunjavala genijalna basistica Gail Ann Dorsey.

Slijede „China Girl” i „Always Crashing In the Same Car”, obje iz njegove berlinske faze. Prva, kao obrada stvari koju je napisao s Iggyje Popom i druga s njegova albuma „Low”. Inače, „Always Crashing In the Same Car” fraza je koja u engleskom jeziku označava pojavu kada netko uvijek ponavlja iste greške. U ovom slučaju do izražaja dolaze nevjerojatni prateći vokali Holly Palmer i Emm Gryner. A zatim opet nova „Survive” pa „Drive In Saturday”, s albuma „Aladdin Sane”, koju Bowie nije izvodio od 1974. godine i koja je očekivano izazvala oduševljenje publike. Nakon antologijske „Changes”, s predivnim pratećim vokalima, Garsonovim sviruckanjem na klaviru, Bowie je publici otpjevao „I Love Paris in the Springtime...” i rekao da je predviđeno da sviraju samo 45 minuta, ali je onda ipak odlučio produžiti nastup za još 20 minuta, na opće oduševljenje publike.

U tom produžetku, odsvirali su prvo skladbu „Seven” s novog albuma koja sadrži još jedan izuzetan stih: „The gods forgot they made me/So I forget them too/I listen to the shadows/I play among their graves//My heart was never broken/My patience never tried/I got seven days to live my life Or seven ways to die...”. Nastavili su s pjesmom „Repetition”, kako je rekao, njemu omiljene pjesme s albuma „Lodger”, koja je ovom prilikom doživjela jednu neočekivano dobru live izvedbu. Koncert je priveo kraju s izvedbom pjesme „I Can't Read”,nastalom s grupom Tin Machine. U razgovoru s publikom sugerirao je da će im se svakako svidjeti, krenuo svirajući je na akustičnoj gitari, a zatim zafrkantski u nju kao 'mamac' ubacio dio pjesme „The Width Of A Circle” te se nasmijao i rekao da samo isprobava njihovu budnost. Osobno, izvedba ove pjesme aranžerski mi je jedan od najljepših trenutaka ovoga koncerta. Nakon predstavljanja benda, nastup je definitivno završio s dvije brže pjesme: „The Pretty Things Are Going To Hell” s novog albuma i svojim svevremenskim hitom „Rebel Rebel”. I tako je završila ta večer za pamćenje mnogih okupljenih toga dana u Parizu.

Premda su neke države poput Japana ovaj album izdale u obliku CD izdanja, “Something In The Air (Live Paris 99)” zasad će biti dostupan samo za streaming, dok o fizičkom izdanju za sad još nema konkretnih informacija. Iako, ne bi čudilo da s obzirom na kvalitetu izvedbe, ovaj koncert doživi izdanje na vinilu. U svakom slučaju, nezaobilazan je za sve stare i nove štovatelje lika i djela ovog nenadmašnog autora.

Ivan Dukić

Hits 1718
Ouvrez le chien (Live Dallas 95) « Ouvrez le chien (Live Dallas 95) David Bowie Albumi Kronologija Look At The Moon! (Live Phoenix Festival 97) » Look At The Moon! (Live Phoenix Festival 97)

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



Ikone simfonijskog metala u Tvornici


Tv Eye održali koncert u karlovačkom Stardustu


Moć punk/metal buntovništa u Tvornici


Clan of Xymox u Močvari


Urban&4 oduševili u Balama


Galerija fotografija: Pavel u Dugoj Resi


Galerija fotografija: Rebel Star u Movčari


Zdenka Kovačiček nastupila u Petom kupeu


Špirologija Trio u Klubu Komedija promovirao album "August... Rhythm changes"


Yann Tiersen u Tvornici: Kerber - spajanje svjetova


Galerija fotografija: Cryptopsy, Atheist, Serpentslain, Almost Dead


ABBA SYMPHONIC oživio najuspješnije hitove grupe ABBA


Brkovi u riječkom Pogonu kulture


Studio 54 Tribute na jednu večer preselio Manhattan u Zagreb


Dajte nam kruha i metala


M.O.R.T. + Radagast nastupili u rasprodanoj Tvornici Kulture


Sjajan početak ovogodišnje Jazz.hr sezone


BluVinil uspješni u Tvornici kulture


Galerija fotografija: Kandžija + Bvana Herbalajzer i Džezeri iz Lagune @VIB


The Dire Straits Experience podigli na noge ispunjeni Lisinski