Review
Moj mi je irski prijatelj Stephen često puta govorio o ogromnim sličnostima između Iraca i nas Hrvata. One se prvenstveno očituju u sličnim mentalnim sklopovima, razvijenom smislu za zafrkanciju, ljubavi (ili bolje rečeno obvezi) prema ispijanju piva (u toj disciplini nas debelo i nenadoknadivo tuku) i u činjenici da ni oni niti mi ne želimo nikakav pritisak nametnut od bilo koga. A slični smo i u još par „neobaveznih“ tema kao što su nogomet i glazba. Naša nogometna reprezentacija je bolja (uvijek bila i biti će) od njihove, ali zato nas njihova glazbena reprezentacija oduvijek nadmašuje na svim pozicijama.
Pa pogledajmo njihovih prvih jedanaest po mojoj subjektivnoj procjeni:
Bob Geldof
The Clannad The Pogues Them The Thin Lizzy
The Snow Patrol Van Morrison Garry Moore The Taste
The Cranberries U2
Dok bi među isto tako kvalitetnim rezervama bili: My Bloody Valentine, Sinead O' Connor, Enya, The Stiff Little Fingers, Boomtown Rats, The Chieftains, itd.
Mnogi se iskreno slažu kako su iza neprikosnovenih U2, The Cranberries sasvim kompetentan i kvalitetan predstavnik najboljeg što tradicionalno kvalitetna i neponovljiva irska glazba daje. U svakom slučaju nakon Bona i društva najkomercijalniji irski band svih vremena.
Mnogo toga, ako ne i sve, u grupi se vrti oko njihove pjevačice Dolores O'Riordan, krhkog i umiljatog stvorenja, ali vrlo osebujnog glasa, prepoznatljivog na prvo slušanje. Ponekad se čini da će je glas izdati, naročito prilikom prelaska na pjevanje falseta. Dolores je ujedno i drugi glavni kompozitor uz Noela Hogana.
Ono dodatno što kod njih obožavam je svojevrsna „dvoličnost“ u iskazivanju i uobličavanju emocija kroz verse i note, zbog koje sam uvijek ugodno iznenađen kad nakon neke laganice (npr. Daffodil Lament ili Linger) koje mi sugeriraju stanje lagane omamljenosti i opuštanja, čujem Zombie s pravim garažnim zvukom i adrenalin mi je trenutno napumpan do vrha.
Sasvim uspješno prijeći prepreke po stazama kao što su indie pop, post punk, irish folk i pop rock, a biti verificiran od strane kako kritike tako i publike, ipak ne uspijeva svima.
Početak njihove afirmacije apsolutno je već viđen. Uz izuzetak lokalne publike iz rodnog im Limericka te ljudi iz producentske kuće Island, za njih nitko nije čuo.
Svatko u svojoj karijeri ima poneki biser(e) koji ga trajno obilježi i po kojemu je uvijek prepoznat. U njihovom slučaju taj dragulj zove se Dreams, pjesma koja i nakon 20-tak slušanja za redom nudi uvijek nešto novo i izazovno. S gitarom uindie stilu te ugođajem indijanskih napjeva (neki spominju i utjecaj keltskih balada), specifičnom bojom vokala, i nadasve dobrom melodijom i atmosferom, ova kompozicija mi je jedna od najdražih svih vremena.
Ujedno je uz Linger bila svojevrsni „ovan“ s kojim su uspješno probili uvijek čvrsta vrata zidina zvanih kritika. Ona druga vrata iza kojih se nalazi auditorij uvijek je lakše savladati. Zapravo, pravi uspjeh započeo je nakon turneje s grupom The Suede, kada ih je uočio MTV, a što nakon toga slijedi, poznato je svima.
I tako je krenula jedna neobična priča o usponu, padu i ponovnom munjevitom uzletu grupe zvane Brusnice.
Interesantno je napomenuti kako je njihov prvi album, Everybody Else Is Doing It, So Why Can't We, veći uspjeh ostvario u Americi nego u Europi. Pamtljive pop pjesme, specifični vokal, aranžmani pomalo u glazbenom izričaju danas poznatom kao indie očito su bili dostatni za proboj na interplanetarne top liste.
Na drugi album pod nazivom No Need To Argue nije se trebalo dugo čekati. Izdan je samo godinu nakon prvijenca (dakle 1994.) i lansirao je njihov svjetski poznat trade mark pod nazivom Zombie.
Čvrsta gitarska baraža u najboljem izdanju garažnog-grunge zvuka (zasigurno jedno od najdramatičnijih nizanja gitarskih akorda), opet jedinstven vokal i uvijek aktualna tema iz života naroda Sjeverne Irske, dovela je ovaj uradak sasvim zasluženo do statusa megahita.
S ovog bih albuma izdvojio sljedeće kompozicije, sasvim imanentne njihovom nježno-oštrom stilu: Ode To My Family, Ridiculous Thoughts, Daffodil Lament iI Can't Be With You, kao stvorenu za koncertno izvođenje i zborsko pjevanje s publikom.
Upravo je nevjerojatna i na prvo slušanje uočljiva razlika između britanskih i američkih mainstream pop uradaka, pa tako za The Crannberies nikad ne bi kazali da pripadaju onoj prekomorskoj, uvijek pompoznoj i previše sladunjavoj pop orijentaciji, koja se u zadnje vrijeme sve više orijentira na tjelesno (seksualno) iskazivanje aktera(ica), a manje na kvalitetu samih kompozicija. Zato se mora kazati: dobra, stara Europa!!
Treći album, izdan 1996. godine, nosio je naziv To The Faithfull Departed i lansirao je opet pregršt prepoznatljivih uradaka u ponešto rokerskijem pakovanju, ali ipak slabijih u odnosu na materijale sa prva dva albuma, od kojih valja izdvojiti Salvation (prava kompozicija za okidanje na koncertima),Free To Decide, Hollywood (atmosferom figurira kao sestra blizanka Zombieu, sa sličnim gitarskim rifovima) i When You're Gone, laganicu u stilu 60-tih godina, kao stvorenu za zaljubljene parove u pravom valcer-ugođaju.
A onda, uslijed neslaganja grupa se razilazi, da bi se nakon tri godine uspješno vratila na glazbenu scenu s novim albumom izdanim 1999. godine pod nazivom Bury The Hatchet.
Prevladava opet čvršći glazbeni izražaj, ovoga puta garniran nešto socijalno osviještenijom lirikom i utjecajima tadašnjih progresivnih tendencija i s novim biserima kao što su Promises (zasigurno jedan od njihovih najrockerskijih uradaka, s čvrstim ritmom, koji predstavlja malu školu sviranja distorzija na gitari), Animal Instinct (slatki pop uradak), Just My Imagination...
S petog albuma pod nazivom Wake Up And Smell The Coffee svakako valja izdvojiti Analyse, prepunu pozitivne vibre, a koja po mom skromnom mišljenju i ukusu zajedno sa Zombie i Dreams čini savršenu reprezentativnu trilogiju onoga što The Cranberries zaista jesu.
U sjećanje mi se vraća njihov koncert održan u Zagrebu 2002. godine na kojemu su odsvirali pregled svojih uspješnica. Zvučali su zaista impresivno, uigrano i kvalitetno, naročito prilikom izvođenja Zombie koju su odsvirali jednako dobro i sugestivno kao u studiju. Provala adrenalina bila je zagarantirana od samog početka koncerta, koji je do kraja pratila zaslužena euforija i zadovoljstvo okupljenih. Tko zna – zna.
Đorđe Škarica
