Review
Okupljeni oko osnivača benda Justina Greavesa, Crippled Black Phoenix su jedna sasvim netipična skupina koja od svojih početaka 2006. godine stvara intrigantnu i slojevitu glazbu, te kroz čiju je postavu prošao dobar niz poznatih i nepoznatih glazbenika. Da ne duljim sa biografskim detaljima, dovoljno je reći da je glavni čovjek benda – Greaves, poznat po angažmanima u svojim bivšim bendovima Electric Wizard i neprežaljenim sludgerima Iron Monkey, zajedno sa Dominicom Aitchisonom iz Mogwaia oformio Crippled Black Phoenix i to igrom slučaja, kada su shvatili da iz par demo stvari koje su svirali sebi za gušt svirati može nastati nešto stvarno zanimljivo.
Aitchison nažalost više nije u bendu, kao ni hrpa ljudi koja je kroz par proteklih godina isprofilirala pvaj bend, no Crippled Black Phoenix nastavljaju dalje u unikatnom stilu i izdaju svoj peti studijski album (Mankind), The Crafty Ape, koji se može mirne duše opisati kao vrhunac njihovog djelovanja. Još na albumima A Love Of Shared Disasters i 200 Tons Of Bad Luck su Greaves i kompanija ustoličili jednu genijalu glazbenu emulziju koja je počivala na avantgardnom rocku, no više sa apokaliptičnim i mračnim dionicama te sa poigravanjem zvukovima, što je donosilo jedan blago psihodeličan moment koji bi se nabolje dao opisati kao dugački trip u slowmotionu.
Na (Mankind) The Crafty Ape su i dalje prisutni svi elementi koji obilježavaju izražajni modus operandi ovog benda, a šarolika i raznovrsna zvučna slika je još više proširena zahvaljujući tradicionalnim instrumentima koje su usvojili još od prvog albuma, prvenstveno bendžo, klavir i različiti žičani instrumenti kojima se ne mogu sjetiti imena. Album je podijeljena na tri poglavlja, a tematski se bazira na iskvarenosti današnjeg svijeta, sa tračkom nade i povezanosti među kreativnim umovima koji slično razmišljaju.
Kada govorimo o glazbi kakvu Crippled Black Phoenix sviraju, prije bi se sve to dalo opisati kroz različite vizualne podražaju i pejzaže, što bi po meni i trebao biti krajnji efekt koji je glazba kao oblik umjetnosti u stanju izazvati kod slušatelja. Od floydovske The Heart Of Every Country, pa do kraja albuma uglavnom prevladavaju sneni i melankolični tonovi koji su vas u stanju uvući u nekakav nadrealni svijet. Još uvijek su tu prisutni blueserski gitarski riffovi i dionice koje podsjećaju na bolji period rocka kada je bio oblikovan od strane psihodeličnih bendova 70-ih, dok klavirski dijelovi daju prizvuk orgulja, isto tako tipično za zvuk acid rock bendova. Intenzitet albuma mjestimično podižu ugodni ženski vokali, čemu pridonosi i Belinda Kordic, gostujuća pjevačica iz benda Killing Mood.
Vrlo bi teško bilo svesti njihovu glazbu na jedan ili dva žanrovska opisa, jer se ovdje da naći utjecaja cijele plejade glazbenika i stilova, počevši od vrlo jakog utjecaja alternativnog folka i new weird americane, pa do post-sabbathovskog doom zvuka sa izraženijim blueserskim senzibilitetom, što daje svarima određenu toplinu, a na pjesmama kao što je Laying Traps da se primjetiti i utjecaj post-punka i gothic rocka. Crippled Black Phoenix se na momente izvlače iz melankoličnog spektra zvukovlja, što najbolje prikazuju bluesersko-ritmična Release The Clowns, dok In The Yonder Marsh podsjeća na njihovu tendenciju eksperimentiranja zvukovima, a Operation Mincemeat opet pokazuje kako se najbolje snalaze u atmosferično-progresivnom zvuku.
Sve u svemu, (Mankind) The Crafty Ape, osim što je kruna njihove karijere, je album koji bi preporučio svakome tko je željan značajnijeg glazbenog izražaja i čija atmosfera se gradi polako i strpljivo, ali stiže do cilja poput nekakvog katarzičnog prosvijetljenja. Ovaj bend bi se najbolje mogao opisati kao orkestar tužnih klauna koji svira usred nekakvog šumskog proplanka, slaveći sprovod moderne civilizacije. Dok je ovaj album idealan soundtrack za one trenutke kada vani pada kiša, a vi se želite opustiti uz šalicu čaja i nešto što ste upravo smotali i spremate se zapaliti. Ukratko rečeno, ovo je indie rock album za ozbiljne slušatelje. Pink Floyd za 21. stoljeće.
Ivan Bujević
/
