Review
Napokon jedan bend za kojeg nije teško pogoditi kategorizaciju obzirom na njihove uzore: od Doorsa do Zeppelina i zanimanja za glazbu Joy Division, Bauhaus, AC/DC, The Who. Nakon stanke od 6 godina na svjetlo dana ukazao se njihov 11 album. Bend koji je u razdoblju od 20-tak godina snimio samo 5 albuma. Bend za čiju se glazbu, a prema samim riječima Iana Astburyja može prikačiti jednostavna formula: melodija + gitara, što su osnovne premise za svaki rasni rock bend. The Cult bez dileme zaista to i jesu. Nije bez veze Robert Plant za njih kazao: „Cult su nastavili ondje gdje smo mi stali“.
A ovaj bend u kojem se sve vrti oko dvojca Iana Astburyja (vokal) i Billy Duffyja (gitara) s novim je, ujednačenim materijalom donekle zavrtio i vratio svoju glazbenu rutu na sam početak njihova stvaralaštva – post/punk eru s elementima gotike uz napomenu da su se unatoč nagomilanom iskustvu kroz kojeg su stabilizirali šarenu karijeru ovog puta hrabro odlučili na određeni iskorak, stoga prvo slušanje ne ukazuje na Cult iz doba albuma „Electric“ za kojeg se može slobodno kazati „Let's Rock“; više me podsjeća na bastard starih The Culta i novih Simple Mindsa. Što u konačnici i nije tako loše.
Slušajući nove pjesme gotovo sam siguran da su obojica (uz pomoć Johna Tempeste na udaraljkama, Granta Fitzpatricka na basu i Damona Foxa na klavijaturama) pri stvaranju novih avantura obojenih teškim bojama i ritmovima (ništa novo za njih) u njih ušli razvučenih osmjeha i čista, neopterećena srca, dodavajući svom bogatom opusu vrijedan dodatak kao dokaz da njihova glazba nije metastizirala uz zadržavanje njihovog glazbenog DNK-a. Naprotiv, u okviru zadanih parametara njihovog stila još uvijek je prisutno burno, asertivno kolanje sočnih glazbenih sokova prezentiranih kroz pristupačne melodije i sasvim korektno, na momente visoko oktansko instrumentalno prezentiranje. Ukratko uz sasvim racionalan pristup može se kazati: „loud and proud“.
Produkcije se ovog puta uhvavtio Tom Dalgety (Pixies, Royal Blood, Ghost, Rammstein, Killing Joke), sam naslov albuma inspiriran je nastupom benda na festivalu u Finskoj, kada se već u tri sata ujutro sunce pojavilo na plavom nebu.
Imponira uigrana simbiozna međuigra, nadopunjavanje vokala i gitare koja možda najbolje dolazi do izražaja u „Knife Trough Butterfly Heart“.
Svakako je opetovano i vrijedno spomenuti vokalne mogućnosti Iana Astburyja, uvijek punih emocija i sirove snage koje ga svrstavaju u sam vrh britanskih vokala, uz, naprimjer Paula Rodgersa člana Bad Company i pridruženog člana Queen, iako me na ovom albumu neodoljivo na momente asocira na Jima Kerra.
Billy Duffy i dalje isporučuje prave gitarske baraže i sola obožavana od armije fanova na tragu njihovog velikog hita „Rain“ što se može najbolje potvrditi u „Give Me Mercy“.
Naslovna „Under the Midnight Sun“ sonična je, mračno sugestivna balada s konotacijama na zlatno doba rocka. Donekle intimistična, može se s lakoćom svrstati u njihove najbolje radove.
Ukratko, solidan album starih rockera sa ujednačenim materijalom kojeg se s lakoćom može ugodno višekratno konzumirati.
Đorđe Škarica
/
« Hidden City 
