A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Kolovoz 2019
Format Albumi
Vrsta Pop rock / Roots rock / Contemporary Singer/Songwriter
Dodano Petak, 18 Listopad 2019
Žanr Pop-Rock
Length 1:14:45
Broj diskova 1
Edition date Kolovoz 2019
Država SAD
Etiketa Big Machine
Edition details Datum objave: 30. kolovoza 2019.
Tags Sheryl Crow

Review

Već dugi niz godina, praktički od njezinih samostalnih glazbenih početaka u prvoj polovici devedesetih, pratim rad američke kantautorice Sheryl Crow, a otkako se bavim pisanjem o glazbi, dakle kroz zadnjih desetak godina, o njezinim albumima redovito i pišem. I u tom druženju s njezinom glazbom, gledajući unatrag, moram priznati kako nalazim izrazitu disproporciju samih (ne osobito visokih) ocjena njezinih recentnijih albuma i upornosti kojom zavirujem u njezinu kajdanku. Razloge toj disproporciji možda sam, kako se čini, upravo pronašao u njezinom novom i – navodno – posljednjem albumu, "Threads".

Naime, danas pedesetsedmogodišnja Sheryl Suzanne Crow svoj je netom objavljeni album oblikovala kao složenac sačinjen od svega što joj se među note slijevalo tijekom četvrtstoljetne karijere. Već je s prvijencem "Tuesday Night Music Club" 1993. postigla neočekivan uspjeh, prije svega zahvaljujući dopadljivom pjesmuljku "All I Wanna Do", čiji se spot zavrtio na MTV-ju baš u vrijeme kad je taj TV-kanal igrom slučaja došao u moj dom, otpočevši tako tu "našu priču". Balansirajući između popa i rocka na tipično američkim, countryjem i bluesom prošaranim recepturama, Sheryl Crow je prilično vješto, doduše tada već u svojim tridesetima, iskoristila iskustvo stečeno pjevanjem back-vokala Michaelu Jacksonu (na turneji "Bad"), Stevieju Wonderu, Belindi Carlisle i još nekolicini zvijezda glazbene scene na smjeni osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća, snimivši album kojem nije nedostajalo pamtljivih, fino skackanih pop-rock pjesama poput "Strong Enough", "Run Baby Run", "Leaving Las Vegas" ili "What I Can Do for You", koje su opravdale pompu oko novog imena na tadašnjoj američkoj pozornici, priskrbivši joj i prva tri od dosadašnjih čak devet Grammyja.

Svojim je drugim albumom, nazvanim jednostavno "Sheryl Crow", pokazala da se u glazbu otisnula s namjerom da tu i ostane, osvojivši, uostalom, i nova dva, još zasluženija Grammyja. Ta zbirka iz 1996. prije svega je, naime, bio iskorak u kvaliteti i intrigantnosti samog rukopisa, svojim ponešto grubljim porama i naginjanju alternativnijim obrascima rocka ostavši pravi mali nebrušeni dragulj opusa koji je do danas izrodio još devet mu nasljednika. Baš tu, kao i na sljedećem albumu, "The Globe Sessions" iz 1998., Sheryl Crow je pokazala da se ne ustručava posezati i za ambicioznijim formama a da joj pritom iskaz ne gubi na svojoj pitkosti. Ta pitkost pak ne podrazumijeva puko podilaženje masovnijem ukusu, već prije radost muziciranja kojoj nisu potrebni diktati ili programske stranputice. Svojim je nastupnim trolistom albuma ova dama iz Missourija našla, naime, mjericu za svoje glazbene utjecaje i vlastite afinitete jasnih (američkih) deklaracija o kakvoći, izbrusivši i poetiku oslonjenu na svakodnevne, više ili manje autobiografske crtice.

Otkliznuća u naglašenije pop obrasce s lako zaboravljivim albumima poput "C'mon C'mon" iz 2002. i "Wildflower" iz 2005. zato nisam sklon čitati kao krizu ili liniju manjeg otpora, već prije kao avanturu na području koje joj ni od samog početka nije bilo strano. Uz nekoliko dopadljivih novih pjesama ona je uspjela i u sivilu radiofoničnog prosjeka pronaći svoju frekvenciju, naznačujući da žar nije nestao, već se prije okušao u manje zahtjevnom, ali zato konkurencijom posebno bogatom području, pri čemu je nastavila pokazivati fin osjećaj za rasnu pop pjesmu ("Soak Up the Sun", "Steve McQueen", "Wildflower", "Perfect Lie"). No, bilo je to i vrijeme kad je Sheryl vodila bitke u privatnom životu, što je, uz raskid veze sa svjetski poznatim biciklistom Lanceom Armstrongom, uključivalo i dijagnozu karcinoma dojke. Bogu hvala, iz svega je izašla kao pobjednica, ne samo pobjedivši karcinom, već i usvojivši jedno, pa ubrzo i drugo dijete, "usput" snimivši i album "Detours", kojim možda nije nadmašila svoje prve albume, ali je naznačila vrlo jasno da inspiracije, žara i glazbene žudnje ne nedostaje i da joj je glazba i poziv i lijek.

I dok je album s božićnim pjesmama ("Home for Christmas" iz 2008.) bio ziheraški projekt bez bitnijeg iskoraka iz klišeja tog, iz posve banalnih – da ne kažem pogrešnih – razloga prilično omiljenog glazbenog (pod)žanra, "100 Miles from Memphis" dvije godine kasnije bio je povratak u formu ostvaren kroz naklon soulu kao žanru koji je svakako od početka utkan u glazbeno biće Sheryl Crow. Tim je albumom još jednom pokazala i dokazala svoje korjenske veze s ključnim žanrovima američke popularne glazbe, pa je izlet u country s idućim albumom, "Feels Like Home" iz 2013. bio iznenađenje više zbog neuspjeha izlaska iz matrice country-popa nego zbog samog svog kolorita. Zato je još relativno svježi "Be Myself" (2017.) sa svojim naginjanjem recepturama s početka karijere došao kao dobrodošlo zaokruženje usprkos tek solidnom materijalu.

I da, sve sam to, svaku epizodu toga puta popratio s trajnim zanimanjem iako, kad se podvuče crta, govorimo o opusu koji broji tek tri ili četiri uistinu dobra albuma, ali i koji kao da ne pokušava tjerati neke imperative kakvi mu prirodno ne pristaju, odnosno, u samoj svojoj genezi isključuje bilo kakvu revolucionarnost. Za nekog dovoljno da sve skupa otpiše kao puki mediokret, ali bila bi to vrlo nepoštena i površna (pr)ocjena. Jer, ne pokazuje samo njezino oslanjanje na glazbu i u najtežim životnim trenutcima da joj ta glazba – baš takva, ponekad sjajna, a ponekad i sladunjava, ali uvijek s jasnim pečatom i identitetom – nije puki posao ili zanimacija; jasno je to u radosti kojom Sheryl Crow glazbi pristupa i u poštivanju postulata glazbenog idioma unutar kojeg se autorski i izvođački odgojila, što ju je na početku karijere navelo da rad na prvom albumu obustavi dok god ne sazrije pravi materijal i dogodi se pravo ozračje. Radost muziciranja pak dokazuju i brojne, uistinu brojne suradnje koje su na početku karijere možda i značile poguranac, ali koje su kasnije svakako nadišle taj segment. Popis glazbenika s kojima je pjevala i svirala respektabilan je koliko i nepregledan, od The Rolling Stones, Stevie Nicks, Emmylou Harris, Willieja Nelsona, Boba Dylana i Johnnyja Casha do novijih imena poput Elle King, Jamesa Blunta i St. Vincent, a baš to nas dovodi do albuma za kojeg je sama Sheryl izjavila da bi mogao biti i njezin posljednji.

"Threads" je, naime, prije svega album sastavljen od suradnji s kolegama, koji na svojih čak 75 minuta (dakle, na dva vinila) isporučuje sedamnaest pjesama vrlo raznolikog kolorita i okusa te djeluje baš kao oproštajna kompilacija prije nego običan album. Tijekom karijere, Sheryl Crow je pokazala kako je uistinu raduje dijeljenje pozornice, pa i studija, s kolegama vrlo širokog spektra, za što je nužna otvorenost prema tuđoj i prema vlastitoj strasti za glazbom. "Threads" zato zvuči kao proslava, kao jedna velika, duga fešta, slavljenje glazbe, i to mu je glavna vrlina. Kako sam na početku natuknuo, tu negdje leži i razlog mom trajnom zanimanju za stvaralaštvo ove koliko megapopularne, toliko i talentirane glazbenice...

Nije, naime, ovdje na jednome mjestu okupljena samo široka i šarolika skupina glazbenika, već je Sheryl Crow u svoj (vjerojatno) posljednji album utkala i više-manje sve što joj je tijekom zadnjih četvrt stoljeća napajalo glazbeni iskaz. Samim time dobivamo i sve dobro, kao i sve loše što je oslikalo karijeru jedne od najpoznatijih američkih glazbenica sa smjene milenija: od fino umivenog bluesa u "Live Wire" (sjajno pariranje iskusnijim kolegicama Mavis Staples i Bonnie Raitt) i "Tell Me When It's Over" (u paru s mlađim kolegom kantautorom Chrisom Stapletonom) preko countryjem ozračenih "Lonely Alone" (duet sa slavnim Williejem Nelsonom), "Border Lord" (duet s autorom pjesme, legendom countryja Krisom Kristoffersonom) i "Nobody's Perfect" (uz glas country slavuja Emmylou Harris) do recentnijih receptura s margine mainstreama poput jezičave "Wouldn't Want to Be Like You", otpjevane u duetu s miljenicom indie publike, St.Vincent, ili društveno-politički angažirane "Story of Everything", na kojoj su joj pomogli reper Chuck D i mlađe kantautorske snage, Andra Day i Gary Clark Jr., ali i uz sladunjavost kakvu, bar glazbeno, donose pjesme "Don't" i završna "For the Sake of Love" i tipičnu srednjostrujašku banalnost poput uvodne "Prove You Wrong".

Sve je, dakle, tu, pravi sukus onog što je Sheryl Crow ponudila kao svoju nepuna tri desetljeća dugu glazbenu priču. Zanimljivo je, koliko i indikativno, da je vrhunac albuma prerada vlastite pjesme, "Redemption Day" s najboljeg joj albuma, "Sheryl Crow", a koju je pred samu smrt obradio slavni Johnny Cash (uvrštena je na posljednji album iz njegove maestralne serije "American Recordings"); štoviše, upravo je Cashov vokal dodan novoj izvedbi, učinivši je snažnijom od obje prethodne. Sama pjesma slijedi obrasce američke protestne pjesme koji u pravilu uključuju i vjerske motive, a što su koristili i Dylan i Pete Seeger, pa i, naravno, sam Cash u svoje vrijeme. Obrazac je to kojeg se Sheryl držala u nekoliko navrata tijekom karijere, uz stalno inzistiranje na nematerijalnim iznad materijalnih vrijednosti.

Radost muziciranja uz drage joj kolege te svojevrsna inventura vlastitih receptura ono je, dakle, što krasi novi album Sheryl Crow, a baš to me podsjeća na ono najbolje iz njezina neujednačena repertoara. Zato ne iznenađuje njezina izjava kako bi joj bilo preteško napraviti album koji bi naslijedio zbirku koja je okupila ovakvu ekipu glazbenika na jednome mjestu; vjerujem da ona to uistinu osjeća, kao i da se u datom trenutku to može i promijeniti. Uostalom, što je također logično iz cijele priče, njoj je glazba isuviše bitna da bi se već u šestom desetljeću života oprostila od nje. Zato ona najavljuje i daljnje turneje (dakle, samu radost muziciranja) i nova kraća izdanja u formi singlova i EP-jeva (kao neugasivi stvaralački žar). "Threads" nipošto nije njezin najbolji album, on je čak, kad ga se hladno secira pjesmu po pjesmu, tek osrednje ostvarenje, ali je autentičan u predstavljanju svoje potpisnice i sabiranju svih sastojaka što su prolazili kroz njezinu kužinu zadnjih respektabilno mnogo godina, dakle, evocirajući u pravim omjerima cijeli joj ne osobito ujednačen opus. Naoko kontardiktorna ocjena, ali baš takva zrcali taj moj osobni odnos prema glazbi Sheryl Crow, od trenutka kad sam je prvi put, kao tinejdžer gledao na MTV-ju u spotu za "All I Wanna Do", doprativši je, evo, do neke vrste krunjenja karijere, kako god se ona nastavila.

 

Toni Matošin

(preuzeto s portala Bitno.net)

Hits 3161
Be Myself « Be Myself Sheryl Crow Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



Ikone simfonijskog metala u Tvornici


Tv Eye održali koncert u karlovačkom Stardustu


Moć punk/metal buntovništa u Tvornici


Clan of Xymox u Močvari


Urban&4 oduševili u Balama


Galerija fotografija: Pavel u Dugoj Resi


Galerija fotografija: Rebel Star u Movčari


Zdenka Kovačiček nastupila u Petom kupeu


Špirologija Trio u Klubu Komedija promovirao album "August... Rhythm changes"


Yann Tiersen u Tvornici: Kerber - spajanje svjetova


Galerija fotografija: Cryptopsy, Atheist, Serpentslain, Almost Dead


ABBA SYMPHONIC oživio najuspješnije hitove grupe ABBA


Brkovi u riječkom Pogonu kulture


Studio 54 Tribute na jednu večer preselio Manhattan u Zagreb


Dajte nam kruha i metala


M.O.R.T. + Radagast nastupili u rasprodanoj Tvornici Kulture


Sjajan početak ovogodišnje Jazz.hr sezone


BluVinil uspješni u Tvornici kulture


Galerija fotografija: Kandžija + Bvana Herbalajzer i Džezeri iz Lagune @VIB


The Dire Straits Experience podigli na noge ispunjeni Lisinski