Review
„Svijet jazza – od Adorna do Johna Zorna: antologija tekstova'' koju je priredio Saša Drach zanimljiv je, izvoran i nov dokument upravo stoga što za urednika on nije bio eksperiment, nego nužnost. Osim povremenih tekstova u stručnim časopisima ili tiskovinama, u Hrvatskoj se na prste jedne ruke mogu nabrojati knjige koje govore o jazzu. Upravo je zbog toga ovo opsežno djelo izrazito bitno glazbeno blago na hrvatskom jeziku. Drach je na jednom mjestu okupio brojne tekstove, što novinske, što dijelove intervjua ili tekstova preuzetih iz biografija i autobiografija jazz glazbenika (primjerice, onaj iz autobiografije vibrafonista Garyja Burtona), ali i ciljno napisane tekstove o nezaobilaznim stupovima glazbe koja ponekad nije svima dovoljno razumljiva. Ovim se tekstovima prate značajnije pojave u razvoju jazz glazbe, kako općenito, tako i posebno na našem prostoru. Upravo je zato podijeljena u tri dijela: Teoriju i povijest svjetskog jazza (1), Jazz, književnost i strip (2) te Jazz u Hrvatskoj (3).
Ova je knjiga vrlo značajna za naše područje jer sažima sve relevantne činjenice o razvitku jazz glazbe, ali jednako tako okuplja na jednom mjestu ljude koji doista znaju nešto o jazzu. Tako iz pravih izvora, često iz prve ruke, možete saznati dosta zanimljivosti. Melanija Pović Jagarinec napisala je tekst o jazzu na Hrvatskoj radioteleviziji, a Saša Drach o Jazz orkestru HRT-a, koji je od samog osnutka bio noseći stup razvoja i opstanka jazza na našem prostoru, a podosta je zanimljiv i tekst o životu Mlađeg Papa Jazza, Draška Šorka, zagrebačke legende i vjerojatno najvećeg fana jazza u Hrvatskoj. „U Pismima mladom jazz glazbeniku Wynton Marsalis napominje da je jazz jedina riječ u engleskom jeziku koja nema nikakvo određeno značenje. Ili značenje koje je toliko široko da uključuje previše pojmova istodobno, stoga je neuhvatljivo, nedefinirano.“, piše Saša Nestorović u tekstu o edukaciji mladih jazzista u Hrvatskoj. Davno su rekli Bošku Petroviću kako nikad neće svirati jazz kao što to rade izvorni američki glazbenici. Međutim, nitko dotad nije uspio naše etno naslijeđe tako vješto utkati u jazz glazbu kao što je to učinio upravo on. Postavio je temelje za niz domaćih glazbenika koji su, sukladno svome mjestu rođenja, usavršili spoj tradicijske glazbe i jazza. Kao jedna od najvještijih i umjetnički najuvjerljivijih dolazi Tamara Obrovac, o kojoj također stoji jedno cijelo poglavlje ove knjige.
Antologija se ističe visokim dometom jazz kulture. Primjerice, u prvom dijelu stoji sjajan tekst O Astoru Piazzolli i auri instrumentalne slobode koja ga je pratila te njegovoj intenzivnoj suradnji osamdesetih s Garyjem Burtonom, kao i zanimljivosti o dugogodišnjoj suradnji Garyja Burtona i Chicka Coreae, te njegovom posebnom način skladanja. Tekst slovenskog glazbenog kritičara Iče Vidmara donosi informacije o suvremenoj njujorškoj sceni te nadasve zanimljivim kabaretskim zakonima u vrijeme prohibicije. Kako kaže Miro Križić, naš povjesničar i promotor jazza, „Jazz glazba može ponekad biti bučna i groteskna, ali češće je puna i bogata u svom izričaju.“ Upravo zato postaje skroz zanimljivo čitati tekst Freda Kaplana iz The New Yorkera o skladatelju Johnu Zornu, njegovom naginjanju čudnomu poput Franka Zappe i uključivanju židovskog naslijeđa u svoje skladbe. U duhu pokreta BLM, promišljanja američkog jazz trubača i borca za prava Afroamerikanaca Nicholasa Paytona potiču i samog čitatelja na rasuđivanje o tome što (ni)je jazz i kako je jazz mrtav. Središnji dio antologije možda je onaj najzanimljiviji. Primjerice, prevedeni tekstovi o jazzu Francisa Scotta Fitzgeralda kao jednog od najutjecajnijih pisaca između dva svjetska rata ili Josefa Škvoreckyja o restrikcijama kod izvođenja glazbe u vrijeme vladavine dr. Goebbelsa (između svih idiotskih restrikcija bila je i ona koja je glazbenicima branila vokalnu improvizaciju, donosno scat) ili priča Jacka Kerouaca, ali i jazz portreti iz pera Harukija Murakamija ili pak tekst Voje Šindolića o Harukiju Murakamiju i jazzu. Hrvatski pisac s američkim i kanadskim adresama, Josip Novaković, napisao je tekst o svom prvom koncertu u njujorškom Blue Noteu, fantastična je i priča Mate Matišića ''Trzalica za Djanga'', a kao poseban dopinos knjizi stoji strip epizoda Danijela Žeželja o Theloniousu Monku.
Nakon čitanja „Svijeta jazza“, obogaćena spoznajam, čini mi se da ću svestranije zagledati u svaku novu skladbu koja će do mene doći i dublje je zavoljeti. Ovo je knjiga koja ne završava na svojim koricama, nego ih prelazi, jer pokušava prenijeti u čitatelja svoj život, svoju temu, i potaknuti ga na novu percepciju. Ovom antologijom tekstova Saša Drach dao je izrazito neprocjenjiv doprinos glazbenoj literaturi na hrvatskoj jeziku.
Ivana Lulić
/
