Evanescence

Review

Ovaj me album neobično podsjeća na novi album Coldplaya "Myloto Xyloto" u smislu da je najzaokruženiji od svih prethodnika: oba albuma najjasnije i najbolje prikazuju bit oba benda, produkcijski su stavljeni u koherentne i kvalitetne cjeline, oba front(wo)mena su skladateljski i vokalno dosegli još jednu stepenicu više, no oba albuma imaju i hrpicu manjkavosti: nijedan ne donosi ništa novo, nemaju izrazito snažnih pjesama koje nose albume, osim što Coldplay ima par potencijalnih hit singlova tipičnog popcorn obilježja te par bizarno-banalnih pjesama, Evanescence pak ima par hiper melodramatičnih brojeva od kojih neki na mahove budu i naporni ili su baš toliko izbalansirani u promjenama tempa da generalno dođeš do istog zaključka: "nit' posbno smrde nit' posebno mirišu". Nikako nemojte shvatiti ovu usporedbu s Colplayem kao neku glazbenu usporednicu, ovo je više komparacija utisaka nakon što preslušate oba navedena albuma, svakog u svojoj žanrovskoj ladici dakako.

Izdanje koje sam ja dobila u ruke je deluxe verzija i ta ima četiri dodatne pjesme, pa je onda ukupni dojam za ovaj album 4/5, ali bi obično izdanje bilo negdje na tri plus. Pomalo glupo nazvan "Evanescence" (nikad nije baš jako kreativno nazvati prvi album prema imenu izvođača, a kamoli neki kasniji) je treći strudijski album alfe i omege benda Amy Lee koja drma poput prave gotičarske carice (nisam sigurna imaju li gotičari carice, ali onda neki pandam). Iako je bend proživio turbulentna vremena od objavljivanja (istovremeno i odličnog i jako manjkavog) prvog albuma "Fallen" iz 2003. koji im je donio, za mene nikad sasvim shvaćenu, svjetsku slavu, ovo je potvrda da je Evanescence ipak Amy Lee i nitko drugi, više ili manje uspješno. Posve je jasno, ako do sada nije bilo, tko je zaslužan za zvuk i stil benda. I na ovom albumu prevladava mračnija, potištena "gloomy" atmosfera, čak i sa dozom sarkazma, ali je daleko manje osobna nego na prethodnom "The Open Door", što ne znači da je lošija. Ali je sigurno album bolji nego što bi bio zato što je iza produkcijskog pulta sjedio Nick Raskulinecz (Foo Fighters, Marilyn Manson, Deftones, Velvet Revolver, Danko Jones).

S druge strane s Amy Lee nikad nisam bila načistu da li da je svrstam u sjajne pjevačice koja svakako može doseći vokalne visine iako ne one kojim se diče zaista veliki sympho gothic metal bendovi s 'front female' ženskim glavnim vokalima poput Nightwisha sa i bez Tarje Turunen, Within Temptentiona, pa čak i Epice - Amyin je način pjevanja, točnije skladanja i orkestracije pjesama (te naravno vokalnih aranžmana) prelinearan na većini pjesama. Pojednostavljeno rečeno, pogotovo za ne posebno zainteresirane ovom vrstom glazbe: poslušaš jedan Evanescence album čuo si sve i vrlo vjerojatno bi prosječni slušatelj nakon sva tri odslušana albuma imao Evanescencea dosta za dugo vremena.

Iako Amy ostaje među vodećim damama tvrdolinijskog rocka nekako sumnjam da će ikad više ponoviti išta slično kao s ona dva "besmrtna" singla "Bring Me to Life (Wake me up inside)" i "My Immortal" koji su ipak i djelo njenog tadašnjeg (vrlo bitnog) skladateljskog partnera Bena Moodya (ne zanemarimo niti Davida Hodgesa), jer Evanescence bi uz sve ove albume bez tih singlova bio samo jedan od relativno malo poznatih žanrovskih bendova.

Anastazija Vržina