facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Pictures At An Exhibition


Bookmark

Data

Released Studeni 1971
Format Albumi
Vrsta / Progressive Rock
Dodano Utorak, 25 Studeni 2014
Žanr Rock
Length 37:56
Broj diskova 1
Edition date Studeni 1971
Država UK
Etiketa Island Records
Catalog Number HELP 1
Edition details Producent: Greg Lake
Tags Emerson Lake & Palmer Greg Lake Island Records Live

Review

Tamo gdje sam ja stao, ti nastavi – kao da je Keith Emerson kazao sam sebi nakon raspada grupeThe Nice te je, rekapituliravši svoje prethodno iskustvo, nastavio glazbenu karijeru u sebi prepoznatljivom stilu sa, donekle sličnim afinitetima, ali ipak u ponešto drugačijem okruženju i na, po mom mišljenju, autorski zrelijem i višem nivou.

Zašto? 

Prvo, zato što je dolaskom Grega Lakea (prijašnjeg člana poznatih King Crimson) novoosnovana grupa jednostavnog naziva Emerson, Lake & Palmer (skraćeno ELP) dobila na nedvojbenoj autorskoj kvaliteti u odnosu na The Nice, a Gregovo i Keithovo ionako čvrsto i provjereno umijeće sviranja zaokružio je Carl Palmer, bivši bubnjar The Crazy World Of Arthur Brown The Atomic Rooster.  

Druga razlika u odnosu na The Nice uvjetovana je pojavom novih tehnoloških glazbenih inovacija - elektronskih naprava - gadgeta, koje je Emerson usvojio među prvima.

Tako se poznati Moog synthesiser, možemo slobodno kazati, udomaćio u Emersonovim rukama, a on ga je uspješno promovirao uglavnom u razumnim dozama, ali ponekad i sa pretjeranim prenemaganjem, naročito u kasnijim radovima.

Kako savršeno, skladno i s ukusom zvuči Moog, ponajbolje otkrivamo na njihovom prvijencu, u Gregovoj skladbi Lucky Man. Solo na kraju pjesme ušao je u antologiju tadašnjeg techno rocka.  

ELP su svrstani u tzv. supergrupe, kao što su svojevremeno bili The Cream; The Blind Faith; Crosby, Stills, Nash & Young; The Humble Pie i Bad Company.
Fenomen stvaranja supergrupa nastao je u određenom vakumu rock glazbe, kad je zanimanje auditorija bilo usredotočeno više na pojedina imena, a manje na same grupe. Takve sinteze očekivane su s nestrpljenjem kako publike, tako i kritike.
No ipak, takav koncept nije bio dugoga vijeka, niti je donio očekivanu „svježu krv“. Po mom mišljenju sami glazbenici, potaknuti takvim zanimanjem, učinili su „grešku u koracima“, jer su stavivši u prvi plan svoju važnost, ili ego, ipak zakazali kao cjelina, kao novi putokaz,  „donijevši  na svijet“ potpuno bezlične uratke, s velikim izuzetkom The Cream i CSNY.

Najbolji primjer pružili su upravo The Blind Faith koji su oformili već tada etablirani glazbenici kao Eric Clapton, Ginger Baker (oba ex Cream), Steve Winwood (ex Traffic i Spencer Davis Group) i Rick Grech (ex Family). Rezultat takvog eksperimenta: jedan blijedi album, jedan pravi koncert u živo (Hyde Park pred 100 000 ljudi) i raspad nakon tri mjeseca. 

Još jedna zanimljivost vezana je uz ELP i fenomen supergrupa.

Svojevremeno su bili u pregovorima oko zajedničke suradnje sa „guitar lordom“ Jimijem Hendrixom koji je, postavši pomalo umoran od trenutne karijere, poželio okrenuti novu glazbenu stranicu u svom životu. Nažalost, nekoliko mjeseci nakon toga, Jimi je na drugi način ušao u vječnu legendu. I tako nikad nećemo saznati kako bi izgledala (najvjerojatnija) hibridna fuzija bluesa i čvrstih gitarskih rifova u kombinaciji sa techno rockom; bi li to bilo nešto čudesno ili pak nešto čudovišno? 

Je li sudbina The Blind Faith bila predodređena i za ELP? 

Ipak ne apsolutno, ako je suditi po broju izdanih, ali i prodanih (preko 40 milijuna primjeraka) albuma, po vijeku trajanja, ali i po glazbenoj ostavštini.
 

Dakle, od trojca iz snova, koji su u prethodnim karijerama počeli stagnirati, dobili smo jedan čvrst, dinamičan trio pun glazbene slojevitosti. Uz Emersona, provjerenog šou majstora i vrsnog klavijaturista, Karl i Greg su se također predstavili kao kompetentni glazbenici velikih tehničkih sposobnosti. 

I možda u toj činjenici leži i prava istina o kasnijem stagniranju grupe i potrebe za nužnom stilskom promjenom koja, unatoč raznim scenskim predstavama i neizmjernoj uporabi elektronike i naprava za efekte, ipak nije očekivano uslijedila, dapače bila je i predvidljiva. 

Prvi album pod nazivom Emerson, Lake & Palmer objavljen je 1970. g. i predstavljao je zbroj pojedinačnih uradaka članova grupe. Lake sa svojim baladama, Keith sa koketiranjem s klasičnom glazbom i Karlov bubnjarski ekspoze ipak nisu uobličili album u jednu čvrstu kohezionu silu. 

Drugi album pod nazivom Tarkus iz 1971. donio je evolutivni pomak unaprijed. Više autorski definirani, stvorili su „epski„ obojanu kompoziciju koja se protegla na cijelu stranu albuma, a u kojoj su nedvojbeno pokazali cijeli bogati arsenal glazbenog umijeća, s finim gitarskim pasažima, ugodnim vokalnim temama i poslovičnim Keithovim zvukovima baziranima na uvijek prisutnim natruhama klasičnih formi izražavanja. Svojevrsni gnjevni poklik protiv rata i hipokrizije u  religiji, našao je svoje adekvatno zasluženo mjesto i među brojnim sljedbeništvom kao i u pisanim riječima kritike. 

Treći album, a ujedno i cilj našeg osvrta, izdan je također 1971. godine, a zapravo je bio pripremljen za objavljivanje i prije Tarkusa, no zbog producentskih igara objavljen je tek nakon što su postali vidljivi tržišni parametri drugog albuma.

Najzanimljivije u vezi ovog uratka je činjenica da je jedan gotovo stopostotni album klasične konotacije bio prisutan među prvih 10 na top ljestvicama u Velikoj Britaniji i SAD-u.

Snimljen je uživo 1970. g. na Isle Of  Wight Festivalu i predstavljao je techno rock verziju čuvenog djela istog naziva ruskog kompozitora Modesta Petrovića Musorgskog.
Poznata tema Promenada ima zadatak voditi posjetitelje od jedne slike do druge na imaginarnoj izložbi.

ELP su je sasvim logički koristili u istu svrhu, kao ugodnu poveznicu između odabranih slika, a to su bile sljedeće: The Gnome, The Old Castle, The Hut Of Baba Yaga i The Great Gates Of Kiev – kao logičan završetak cijele izložbe, a kako ga je bio zamislio i sam Musorgski.

Pomalo ironično, najuzvišeniji trenutak albuma ipak pripada Gregovom uratku pod nazivom The Sage koji nedvojbeno predstavlja vrhunac njegovog sviranja akustične gitare. Osim spomenute The Sage, ELP su album nadopunili sljedećim autorskim radovima: The Curse Of Baba Yaga i Blues Variations.

Uvodna Promenada ima pravi barokni štih sa zvukom crkvenih orgulja a laBach i uvodi nas u The Gnome sa frenetičnom bubnjarskom rolom u kojoj Carl pokazuje sav svoj talent, a ujedno i brzinu.
Druga Promenada je vokalna i uvod je u prije naznačen vrhunac ovog albuma,The Sage - baladu na tragu prvih radova The King Crimson, s uvjerljivim Gregovim vokalom i trubadurskim zvukom akustične gitare.

Još jedna ELP-ova kompozicija je The Blues Variations, čiji naziv sve kazuje. Siguran sam da je uživo ovo zvučalo očaravajuće, premda blues sa Moogovimčudnim zvukovima zvuči pomalo hladno i mehanički. No Keithov Hammond ubrzo preuzima glavnu rolu u standardnoj blues varijanti. Moram priznati da se svaki put naprosto otkačim na blues zvukove – čini mi se da je uvijek sve isto, a opet svaki put uzbudljivo drugačije i neponovljivo. Pravi blues ipak najdomljivije ističu improvizacije, koje su ovoga puta ELP odsvirali sasvim korektno.  

Pomalo zbrkana Baba Yaga dovodi nas do vokalne verzije The Great Gates Of Kiev, kao svojevrsnog gran finalea cijelog albuma, a zatim su kao bonus odsvirali Kim Fowleyov Nutrocker.

Emerson je na ovom albumu nedvojbeno pokazao bogato poznavanje gotovo svih mogućnosti koje Moog pruža. Potpuno zaokupljen njegovim zvukovima, doslovno ga je tjerao do krajnjih mogućnosti. Njegovu, možemo kazati, zaluđenost mnogi kritičari nisu smatrali pravim putem razvoja grupe, dok mnogi glazbenici Moog nisu ni smatrali instrumentom.

Poznato je da o ukusima ne treba raspravljati, a jedno je sigurno: od dva mišljenja, uvijek pobjeđuje ono bučnije i ako ga je Emerson u osnovi iskreno i pošteno prezentirano, onda sam siguran da nije zamjerio svima onima koji se s njim nisu slagali.

Đorđe Škarica

Hits 829

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42