A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
Zašto je poniznost vrlo bitna osobina i kad je stvaralački rad u pitanju, odgonetao sam godinama. Kao i obično, najbolji i najkonkretniji odgovori uvijek dolaze kroz primjere – naravno, tuđe, jer sebe uvijek najsporije prosuđujemo – pa je tako i The Flaming Lips, meni osobno iznimno drag bend, donedavno i jedan od onih nekoliko "domaćih" kojima se uvijek rado vraćam, postao upravo jedan takav primjer. Na žalost, primjer pomanjkanja te toliko neophodne poniznosti.
U pravoj poplavi izdanja koje teško prate i uspijevaju klasificirati i najrevniji obožavatelji, Wayne Coyne i društvo objavili su "Greatest Hits, Vol. 1", zbirku, kako sam naslov sugerira, najvećih hitova The Flaming Lips (što god pojam hita značio u okviru njihova opusa), naoko mnogo logičniju i potrebniju od hrpetine reizdanja i remastera kojima se uporno vraćaju na svoje početke o kojima, paradoksalno, nemaju osobito visoko mišljenje. Kažem naoko, jer u pitanju je, znat će poznavatelji materijala, bend izrazito "albumskoga" formata, odnosno, možda je bolje reći, "nesinglovskog" radnog nacrta, a kad tome pridodamo vrlo upadljivu evoluciju samog zvuka kojom je bend od jedva artikulirane noise/freak/alt/punk-rock družbe postao avangardni (pseudo)konceptualni pop cirkus, kompilacija biranih "hitova" postaje još manje poželjna "roba".
No, ni to samo po sebi ne bi bilo toliko loše da se zadnjih desetak i više godina nije uistinu nanizalo toliko projekata benda, od suradnji i soundtrackova do prerada klasika rocka i u konačnici sve slabijih albuma – da ne pridodamo i reizdanja s kojima također kao da gube kompas – što u priču o The Flaming Lips donosi dojam kaotičnosti proizašao iz manjka stvaralačke poniznosti. Jer, kako inače gledati na sve ludorije koje Coyne s prijateljima izvodi nakon tako blistavih visova postignutim s remek-djelom "The Soft Bulletin" još daleke 1999. a do kojeg su stepenice strpljivo i marljivo popločane cijelim nizom dojmljivih malih albuma sa stalnom progresijom u tkanju zvučne tapiserije? "Yoshimi Battles the Pink Robots" bio je još jedan pun pogodak, ali već je "At the War with Mystics" pokazao zamor materijala i poremećaj u navigaciji. Sjajni albumi poput "Embryonic" i "The Terror", pa i iznenađujuće zanimljiva prerada klasika Pink Floyd "Dark Side of the Moon" ostali su u sjeni suludih pretencioznosti poput šestosatnih i cjelodnevnih pjesama ili dezorjentiranim manirizmima umrtvljenih albuma "The Flaming Lips and Heady Fwends" i "Oczy Mlody" te potpunog promašaja s preradom klasika Beatlesa "Sgt. Pepper's Lonely Hearty Club" ("With a Little Help from My Fwends" iz 2014.). Prevladao je, naime, taj dojam da stil sve više preuzima prednost pred sadržajem, pri čemu je sam stil više uvjetovan imperativima "biti luđi od luđeg" nego uistinu smislenim radom.
Eto, u tom kontekstu me zatiče njihov "Greatest Hits, Vol. 1", koji, usprkos numeriranju, ne obuhvaća, kako sam se isprva ponadao, tek prvi dio njihove karijere, već obratno – prva četiri albuma čak nisu ni zastupljena, pa tako ni prilično dobar, prvi "pravi" album Lipsa, "In a Priest Driven Ambulance" iz 1990., tako da ovdje pratimo put od prvog albuma za Warner Bros., "Hit to Death in the Future Head", s čak četiri pjesme do još aktualnog "Oczy Mlody", kojem je samo izdašan prostor od dva puna diska omogućio predstavljanje s čak tri pjesme. Naime, luksuzno izdanje na tri diska donosi nam kronološki poredan odabir pjesama s ukupno jedanaest albuma na prva dva diska te dodatni CD s raritetima. I, da sada samom sebi uskočim u usta i po tko zna koji put silom same glazbe omekšam vremenom narušen stav spram The Flaming Lips, ovo čudo funkcionira!
Koliko se god, naime, glazba mijenjala, od početničkih supersoničnih udara s ranih albuma, preko prvih proplamsaja pop-senzibiliteta s "Turn It On" i "She Don't Use Jelly" te vilsonovskih receptura s albuma "Clouds Taste Metallic" (s kojeg je iz nekog razloga ovdje izostavljena odvaljena ljepotica "Christmas at the ZOO") do orkestriranih ljepota pjesama sa "The Soft Bulletin" (šteta što ovdje nemamo "The Spiderbite Song" s američkog CD-izdanja i vinilne verzije albuma), od uvrnute koliko i fino osmišljene poetike "Yoshimi Battles the Pink Robots" (s kojeg iz nekog razloga nedostaje "Fight Test") i "Embryonic" do bespotrebnih otkrivanja tople vode na recentnim albumima, kad "priču" odslušate u ovako posloženom nizu sve nekako ipak sjeda na pravo mjesto. Pridodate li i taj treći disk s malim draguljima poput "Jets (Cupid's Kiss Vs. The Psyche of Death)" s EP-ja "Yeah I Know It's a Drag... Wastin' Pigs is Still Radical" iz 1991. ili zaostatka sa sessiona za "The Soft Bulletin", "The Captain", inventura uistinu drži vodu, nudeći uvid u (gotovo) sve faze rada benda.
The Flaming Lips već neko vrijeme lutaju kao da su izgubljeni u svemu što su gradili svih proteklih desetljeća a sada nam nude, dakle, inventuru koja iznosi natrag na svjetlo dana sve ono najbolje što ih je učinilo velikima. Šteta što veličina dokazana najboljim albumima nije Waynea Coynea i društvo odvela u neke smislenije i inventivnije vode; možda ova rekapitulacija može biti kočnica kad su nekontrolirani duhovi u pitanju, odnosno, poticaj ako govorimo o samom sadržaju za kakvog (je) ovaj bend itekako ima(o) kapaciteta.
Toni Matošin
« The Flaming Lips And Heady Fwends | The Flaming Lips Kompilacije Kronologija |