facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Srpanj 2019
Format Albumi
Vrsta Noise pop / Alternative/Indie Rock / Experimental Rock / Album Rock / Neo-Psychedelia
Dodano Srijeda, 28 Kolovoz 2019
Žanr Rock
Length 41:29
Broj diskova 1
Edition date Srpanj 2019
Država SAD
Etiketa Warner Bros. / Bella Union
Edition details Datum objave: 19. srpnja 2019.
Tags Bella Union Warner Bros. The Flaming Lips

Review

Prošlo je vrijeme kad su me mogli i zabaviti ili bar zaintrigirati pričama poput ove. Dva su, evo, desetljeća prošla otkako su me (i – posve opravdano – još tolike stare i nove obožavatelje) kupili s "The Soft Bulletin", jednim od – još uvijek stojim iza tog mišljenja, koliko god njegov uvrnuti (pseudo)humanizam vremenom i blijedio – najljepših albuma novijeg razdoblja popularne kulture, pa mu još dali i vrlo lijep i glazbeno uzbudljiv nastavak u kojem su maloj Yoshimi suprotstavili horde zlih robota. Posrtali su zatim sa sve uvrnutijom glazbom i pričama oko nje, ali su i svako malo bljesnuli novim sjajnim primjercima svoje cirkusantsko-svemirske poetike poput albuma "Embryionic" i "The Terror", uspijevajući koliko-toliko amortizirati sve manje podnošljive eksperimente s cjelodnevnim skladbama, obradama klasičnih rock-albuma, ambalažama u obliku lubanje i bizarnim suradnjama kakve su polake postale samima sebi svrha. Zato već neko vrijeme svaka vijest o novom albumu The Flaming Lips izazove prije svega oprez i sumnju, odnosno, bilo što osim gorljivog iščekivanja.

"King's Mouth" dolazi nakon solidnog koliko i već zaboravljenog "Oczy Mlody", na kojem su ponovno namignuli u smjeru pitkije, melodioznije strane svoje poetike, one, dakle, iz vremena smjene milenija kad su i bili najsnažniji. Uistinu, i novi je album čak još izražajnije pop prije nego bilo kakav rock, ali je i nova priča, doslovno. Priča o novorođenom monarhu goleme glave sposobne apsorbirati svemire, čiji je porod majka platila životom i koji se ubrzo i sam žrtvovao za svoj narod zbog čega su mu po smrti odrubili glavu(rdu) da je slave kao relikviju, reklo bi se, tipična je umotvorina Waynea Coynea i društva (što više uopće nije kompliment) kroz koju propitkuju svoje stare teme poput gubitka i žrtve, prolaznosti i vječnosti, te prate događaje iz vlastitih života (Coyne je, primjerice, friško po prvi put postao otac). Ovdje pak doslovno čini cijeli album koji je sastavljen od epizoda te priče, a za čiju je tečnost, odnosno, naraciju zadužen nitko drugi doli Mick Jones iz legendarnih The Clash.

Da, sve to i svi oni našli su mjesto na tek četrdesetak minuta dugom albumu koji zvuči... pa, baš kao novi album The Flaming Lips, podrazumijevajući raštrkane sintetičke teksture, mnogo "tipkane" glazbe na mjestu nekadašnje gitarske armature, melodije zapletene u svojim djetinjastijim varijacijama te krhki vokal koji kao da se probija kroz kibernetičko raslinje iz romana Williama Gibsona. Na žalost – što je možda i danak tolikim slaboplodnim eksperimentima zadnjih godina – u svemu tome teško je naći nešto uistinu intrigantno, bilo na glazbenoj, bilo na čisto narativnoj liniji. Jonesovo pripovijedanje postiže željeni filmski efekt, ali i iscrpljuje glazbeni, osobito kad same pjesme, osobito one na prvoj polovici / strani albuma, kao da traže kako i kamo da se razviju. "The Sparrow" se možda u tom dijelu i ističe kao rasna pjesma, ali kao definirajuća po pitanju same priče nakon svojih pet i pol minuta čini se odveć fragmentiranom i ćudljivom, osobito kad se na nju nadovežu jedva-pjesme poput hipnotičke "Giant Baby" i instrumentalne minijature "Mother Universe", namijenjene isključivo dočaravanju scenografije.

Prva "prava" pjesma, izuzmemo li spomenutu "The Sparow", pojavljuje se, štoviše, tek nakon dvadesetak minuta. "All for the Life of the City" sa svojim ključnim narativnim trenutkom zvuči poput nečeg iz vremena "Yoshimi Battles the Pink Robots", ali se u korist koncepta samog albuma odbija razviti u moćnu, rasnu pjesmu kakvu, negdje ispod freak-out pretencioznosti i feel-good manirizama, The Flaming Lips, siguran sam, još uvijek znaju proizvesti. Vjerujem da znaju i to još jednom, odnosno, dvaput naznačuju u samoj završnici albuma, kad nakon još nekoliko više ("Feedaloodum Beetle Dot") ili manje uzbudljivih ("Funeral Parade", "Dipped in Steel") dramaturških crtica kao epilog ponude dvije pjesme s iskrama toga njihova dara. Donekle "Mouth of the King" i izražajnije "How Can a Head" na samom, dakle, kraju vraćaju glazbu na prvo mjesto. Ne u smislu da napuštaju narativ albuma – naprotiv, priča dobiva svoj uvrnuti vrhunac – već na način da nas podsjećaju da ipak slušamo jedan rock(?), odnosno, pop(?) album. Zbirku pjesama benda koji se možda jest pogubio u manirizmima i konceptualnostima i kojem se forma i sadržaj možda prebrzo izmjenjuju na prvome mjestu, ali za kojeg – bar ja osobno – još uvijek volim čuti da je tu negdje, da sviraju i snimaju i da možda iza ugla čeka neki novi sjajan album ili EP, jedan na kojem će pobijediti svoje šarene demone, a onda i same sebe.

 

Toni Matošin

Hits 319
Oczy Mlody « Oczy Mlody The Flaming Lips Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42