facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2020
Format Albumi
Vrsta Alternative/Indie Rock / Experimental Rock / Neo-Psychedelia
Dodano Nedjelja, 29 Studeni 2020
Žanr Rock
Length 50:35
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2020
Država SAD
Etiketa Warner Bros. / Bella Union
Edition details Producenti: The Flaming Lips, Dave Fridmann i Scoot Booker / Datum objave: 11. rujna 2020.
Tags Bella Union Dave Fridmann Warner Bros. Scott Booker The Flaming Lips

Review

Odavno me ne raduju vijesti o novom albumu The Flaming Lips. Možda i zato što nikad nisi posve siguran što dobivaš pod tom naljepnicom: nekakvo novo prepakiranje starih snimki (poput sve redom nedavnih "Scratching the Door", "Seeing the Unseeable", Heady Nuggs" ili naprosto "Greatest Hits"), kompilaciju koja glumi album (poput "The Flaming Lips and Heady Fwends"), preradu nekog od klasičnih albuma (poput "The Dark Side of the Moon" i "With a Little Help from My Fwends"), projekt u najširem smislu te riječi (poput "Christmas on Mars" ili "Onboard the International Space Station") ili zaista pravi album. U šumi izdanja koja je zaigrana ekipa iz Oklahome nanizala zadnjih desetak godina, kao stari, uporni zaljubljenik u predmilenijsko im remek-djelo "The Soft Bulletin" (pa dobrim dijelom i u nekoliko prethodnih mu albuma, kao i u predivnu nasljednicu "Yoshimi Battles the Pink Robots"), moram priznati, odavno sam počeo gubiti nit, ne samo zbog kvantitativne inflacije nego i zbog kvalitativne deflacije koja je sve više odavala dojam o bendu pomahnitalom u svojoj "ludosti", odnosno, uvrnutom konceptualizmu. Zato mi je izlazak šesnaestog im studijskog, dakle, pravog albuma, "American Head", došao otprilike kao usputna vijest, ne izmamivši ni mrvicu entuzijazma.

Što je samo po sebi zdrava osnova za dobar početak ponovnog druženja. Nakon dvaju albuma koji su više bili suvišni nego što su bili uistinu loši, Wayne Coyne i probrano društvo s "American Head" po mnogo čemu putuju natrag kroz vrijeme. Što je pak vrlo zdrava osnova za nešto uistinu smisleno kad su The Flaming Lips u pitanju. Naime, već s uvodnom, softbuletinovski melankoličnom ljepoticom "Will You Return / When You Come Down" jasno je da je bend, odnosno, njegova alfa i omega Wayne Coyne odlučio zaroniti u mladost, ne napuštajući izvrnutu narativnost kakvu su do savršenstva izbrusili na "The Soft Bulletin" i "Yoshimi Battles the Pink Robots", ali pritom eksplicitnije nego ikad dosad dovodeći sebe na mjesto i u vrijeme radnje.

Postavljajući zapravo scenografiju za nostalgično (vjerujem, nužno) suočavanje s nadživljavanjem nekih prijatelja koji nisu preživjeli eksperimentiranja s drogama (najčešći motiv pjesama na albumu, čemu svjedoče i naslovi pjesama poput "Mother, I've Taken LSD", "You 'n' Me Sellin' Weed" ili "When We Die When We're High") ili lude vožnje, razvijajući u zvučnom technicoloru nešto poput osjećaja krivnje, možda i kajanja, dakle, egzistencijalističku dramu u inverznom koloritu. U tom ključu možemo promatrati, odnosno, slušati nježnu laganicu "Mother Please Don't Be Sad", u kojoj Wayne jedan događaj iz mladosti, kad ga je oružana pljačka zatekla na radnom mjestu u restoranu, preokreće u tragediju u kojoj je izgubio život; The Flaming Lips se poigravaju perspektivama i mogućnostima ne gubeći fokus kao na nekim prethodnim uratcima. I što je najbitnije, radeći sve to kroz jako lijepu glazbu, možda i najljepšu unatrag zadnjih desetak godina.

Evocirajući, dakle, neke od svojih najljepših albuma, dragulje iz vremena smjene milenija, ali uparivši taj senzibilitet i estetiku s nečim manje nevinim, možda i pesimističnijim, a svakako bremenitijim, nečim propitkivanim na najboljim im kasnijim albumima poput "Embryonic" i posebno "The Terror". Da, upravo se sumorne teksture potonjeg albuma zrcale na gotovo pastoralnim ljepotama melodija s na 11. rujna objavljenim "American Head" koje pak savršeno slijede narativnu nit ispletenu ne samo da povezuje jednu mladost sa sadašnjošću, već i da zacjeljuje neke otvorene rane, dvojbe i dugove. Ove su pjesme, naime, preživjele neke uvrnutije rane koncepte za album, poput onog o dovođenju Toma Pettyja na poprište događaja, ali imam osjećaj da su te dodatne maske putem otpadale u jednom zdravom, prirodnom kreativnom procesu i ta se njihova putem pronađena lakoća osjeti kroz svaku poru albuma, osjeti se i u jednom od dosad najosmišljenijih im korištenja gostujućih vokala (country-pop zvijezda Kacey Musgraves u pjesmama "Watching the Lightbugs Glow", "Flowers of Neptune 6" i "God and the Policeman"), a iznad svega u protočnosti albuma oslobođenog "štosnih" prirepaka kakvi bi skretali pozornost sa sadržaja na formu.

Pa i kad u zaključnoj "My Religion is You" Coyne zabrazdi u patetici pronađenoj u duhovnoj kratkovidnosti, on je prije svega vjeran sebi i teško mu je zamjeriti na sužavanju fokusa. S "American Head" The Flaming Lips su dokazali da (ipak) nisu rekli baš sve što su imali za reći. Štoviše, dojma sam da su otvorivši neke intimnije krajobraze neočekivano pronašli novi potencijal pritom ne potrošivši začine kojima su svoje recepture godinama i albumima održavali kaloričnima i egzotičnima. Sasvim dovoljno da neke nove vijesti iz njihove radionice opet dočekujem s više entuzijazma, ali i povišenih očekivanja.

 

Toni Matošin

Hits 759
King's Mouth « King's Mouth The Flaming Lips Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma