Review
Field Music su art-pop projekt pod vodstvom braće Davida i Petera Brewisa osnovan 2004. na sjeveroistoku Engleske. Otad su izdali šest albuma pod tim nazivom, svaki puta ugošćujući neke od svojih sjevernoistočnih glazbenih kolega, kao i hrpu glazbe u solo i side-projektima kojima su se bavili. Ipak, Field Music je nešto čemu se obojica uvijek vraćaju, unatoč povremenim stankama u radu benda. Za „Open Here“ ponovno regrutiraju hrpu suradnika – gudača, trubača, vokalista za još jedan dodatni impuls i zaokret u razvoju njihovog unikatnog zvuka. Ako niste čuli za njih, ništa čudno, unatoč hvalospjevima kritike njihov profil i dalje ostaje debelo ispod radara, a vrhunci medijske eksponiranosti Princeov tweet sa linkom na njihov singl „The Noisy Days Are Over“ i nominacija za Mercury Prize za prateći, šesti album „Commontime“ iz 2016. godine. Bez obzira na to, sa „Open Here“ još jednom gotovo zahtijevaju pažnju glazbene javnosti.
Album otvaraju dvije funkom prožete fenomenalne stvarčice, koje bi Prince vjerojatno linkao da može – „Time In Joy“ je zarazna, plesna oda radosti, koja uspostavlja gotovo prkosni optimizam koji će prožeti cijelu ploču, dok je „Count It Up“ ništa manje plesni hommage synth-popu 80-tih u kojem će Field Music prebrojati privilegije srednje bijele klase o kojima rijetko kad i razmišljate iako ih pola planeta nema: pitka voda, pristup obrazovanju i zaposlenju, život bez diskriminacije i straha od nasilja, mogućnost putovanja. Nastavit će u tom miksu privatnog i političkog i na ostatku albuma, naizmjenično se baveći intimnim i globalnim pitanjima i pritom čvrsto zadržati svoj pozitivni stav. „Share A Pillow“ je tako zavodljiva, zabavna rokerica sa čvrstom ritam sekcijom i sjajnim gitarskim riffom, dodatno začinjena saksofonskom dionicom u kojoj će braća Brewis pristojno i ljubazno priupitati:
„I'd hate to think you were lonely so if I hear a rat-a-tat
Then should we share a pillow?
What would you say to that“.
U naslovnoj „Open Here“ do izražaja će doći njihove kompozitorske sposobnosti za mini-simfoniju o posrnuloj zvijezdi kojoj preostaje samo praznina nakon što dani slave postanu daleka prošlost. Slično ponavljaju i u izrazito ambicioznoj „Find A Way To Keep Me“ koja zatvara album u gotovo klasičnoj maniri, nakon što se snažne gudačke dionice pridruže klavirskoj melodiji. U „No King No Princess“ poigrat će se rodnim ulogama u start-stop dinamici i boy-girl vokalima za još jednu liberalnu i pozitivnu poruku s albuma – postoji mnogo načina da se bude dečko ili cura, udaljujući se od rodnih stereotipa.
Iako album zasigurno ima i svojih mana, donosi dovoljno uvrnutih pop dragulja da se njime ozbiljnije pozabavite. Možda je ipak kucnuo čas da se Field Music malo i „proslave“, da prestanu biti samo miljenici kritike kao mala engleska senzacija i dopru do uši ljubitelja svježeg, lepršavog, inovativno konstruiranog popa i izvan rodne Engleske.
Danaja Glavičić
/
