Review
Kada ulogu biografa preuzme menadžer, rezultati imaju vrlo široku lepezu mogućih tonova. Tako mi je i vijest o prijevodu zapisa o Kurtu Cobainu, jednoj od najvećih i najznačajnijih, ali i najtragičnijih figura popularne glazbe devedesetih godina prošloga stoljeća, iz pera, odnosno, tipkovnice menadžera Nirvane iz njezinih najblistavijih, ali i zadnjih dana, Dannyja Goldberga, pobudila nešto poput opreznog nestrpljenja. Čak sumnju, koju je nadvladavao tek fanovski kut gledanja s obzirom da je Nirvana ipak bila i ostala u samom srcu desetljeća koje me definiralo kao osobu i trajno zacrtalo neke afinitete i ishodišta. Sumnju, dakle, da se jednu od velikih rock priča novijega doba ne zavije ili u neku vrstu dubokog žutila ili pak glorifikacijsku fikciju koja bi skupljala bodove i novce na sentimentima i nekim novim znatiželjama. Srećom, "Služeći slugi: Sjećanja na Kurta Cobaina", izvorno objavljena u travnju prošle godine, na 25. godišnjicu Cobainova samoubojstva, dovoljno vješto bježi navedenim krajnostima, što ipak ne znači da je u pitanju iznadprosječna knjiga.
Danny Goldberg bio je, dakle, menadžer jednog od najznačajnijih rock bendova ne samo devedesetih, već i mnogo šire, i to u vrijeme njihova nevjerojatna uzleta s epohalnim albumom "Nevermind", pa sve do tragičnog epiloga 1994. I ne samo to, Cobain i on bili su prilično bliski i otvoreni jedno prema drugome, na čemu Goldbergova knjiga i temelji svoj narativ. Koristeći kao sugovornike Kurtu također bliske osobe, poput basista Krista Novoselica i supruge Courtney Love (ne i Davea Grohla, što sasvim sigurno nije slučajno, ali ne treba o tome ni razvijati teorije), Goldberg svoga čitatelja provodi kroz ono što misli da je nedostajalo dosadašnjim knjigama i zapisima o Cobainovu životu – pogled izbliza, iz najužeg kruga, koji bi pokušao približiti samu osobu:
"Ova knjiga nije Kurtova biografija. Ovo su zapisi o zadnje tri pol godine njegova života, tijekom kojih sam radio s njim", naglasio je u medijima Goldberg i uistinu, ni na trenutak čitatelj nema dojam da čita kakvu iscrpnu biografsku analizu; međutim, koliko god insajderski progovarao, potpisnik "Služeći slugi" (čiji naslov, posuđen od jedne od pjesama s Nirvanina zadnjeg studijskog albuma, remek-djela "In Utero", baš i nije najpogođeniji odabir) ostaje stilski previše štur, gotovo hladan, čemu pak nimalo nije pomogao i ne odveć spretan, duhu hrvatskog jezika neprilagođen prijevod. Zanimljive epizode vezane uz nastanak albuma "In Utero" ili sve što je neposredno prethodilo Cobainovu samoubojstvu iznesene su kao da je autor bio pod kočnicom. Je li u pitanju izbjegavanje bilo čega što bi vodilo u pikanterije ili je naprosto posrijedi spisateljski limit, ostaje otvoreno pitanje, ali osim više-manje pogođenog balansa između subjektivizma i senzacionalizma, "Služeći slugi" ne nudi osobito mnogo.
"Ja sam nepouzdan, pristran pripovjedač. Volio sam tog dečka", izjavio je Goldberg i to je poštena opaska. Problem je što je ta nepristranost trebala biti vidljivija – osobito u prvoj, prilično suhoparnoj polovici knjige – makar u onom smislu da unese više topline u samu naraciju. Siguran sam da je i sam Goldberg zamislio upravo takvu knjigu, ali se vjerojatno tijekom samog procesa pisanja počeo lomiti izbjegavajući neke već ispretresane aspekte analiza Cobainova života i rada. No, i sa svim svojim ograničenjima – pa čak i upravo zbog nekih od tih ograničenja – Goldbergova "Služeći slugi" (p)ostaje vrijedan doprinos (re)valorizaciji djelovanja benda koji je zadužio povijest rocka, kao i, naravno, razumijevanju same osobe Kurta Cobaina.
Toni Matošin
